Crnogorska etnička zajednica Australije slavi 23. godišnjicu od osnivanja

Prva etnička zajednica Crnogoraca u Australiji nastala je 26. decembra prije 23 godine, saopštio je danas predsjednik CEZA Mihailo Mandić, podsjetivši da su se u to vrijeme mogle na prstima jedne ruke nabrojati crnogorske zajednice koje su od prvog dana osnivanja nedvosmisleno stale u borbu za obnovu crnogorske drzavnosti.

“Predstavlja nam posebnu čast što je Crnogorska etnička zajednica Australije jedna od njih i što je i do današnjeg dana ostala uzor većini naše dijaspore širom svijeta i na isti način kao takva prepoznata od mnogih značajnih ličnosti i institucija u samoj Crnoj Gori. Ti prvi koraci našeg organizovanja i način djelovanja bili su snažan impuls našoj dijaspori, a trn u oku protivnicima Crne Gore i negatorima njene državnosti i nacionalnosti”, kazao je Mandić.

Od njih su, dodaje, znali da se odbrane, kao što će se odbraniti i od novokomponovanih turbo-folk aktivista koji pokušavaju da obezvrijede uspjehe te Zajednice.

“Zato je ovo i vrijeme i način da se podsjetimo na neka od udruženja i pojedince koji su bili u tom prvom ešalonu borbe za nezavisnu Crnu Goru”, naglasio je predsjednik Crnogorske etničke zajednice Australije.

Prema njegovim riječima, šta je značio njihov veb sajt montenegro.org.au, koji je sa više od 500 dnevnih posjeta najposjećeniji sajt naše dijaspore, najbolje govori izjava istoričara Aleksandra Rakovića, kojem je nedavno zabranjen ulazak u Crnu Goru, još iz davne 1996.

“Konačno, ako biste me pitali za skromno mišljenje kao Internet profesionalca, bio bih slobodan da zaključim kako imate najbolji separatistički (ili kako ga Vi god nazivali, recimo etnički crnogorski) sajt na Internetu. Molim Vas prihvatite to kao kompliment, ako Vam nije neprijatno od Srbina”, rekao je Raković tada.

Sada smo, kaže Mandić, svjedoci da su se u cijelom svijetu formirala mnogobrojna udruženja koja vode porijeklo iz Crne Gore.

“Nastala je jedna hiperprodukcija koja je proizvela mnoge negativnosti. Kako je očito da se polagano brišu tragovi djelovanja udruženja i pojedinaca koji su svoj život poklonili borbi za crnogorsku nezavisnost osjećamo potrebu da i o ovome iznesemo svoje mišljenje”, objasnio je.

Djelovanje tih udruženja treba, ističe on, razdvojiti u dvije grupe.

“Jedna je ona koja je slijedila zavičajna okupljanja i uglavnom su se družili uz svoje pjesme i igre, upoznavali i razmjenjivali iskustva. Generalno gledajući, njih politika nije interesovala (zvanično) ili, bolje rečeno, nijesu se miješali ni u šta, niti izjašnjavali po bilo kojem pitanju, pa se ima osjećaj da bi nastavili sa pjesmama i igrama da je Crna Gora postala i dio Tunguzije ili promijenila ime u sasvim neko novo”, rekao je Mandić.

Druga grupa je, naglašava, bila ona koja je u odlučujućim vremenima ustala i branila crnogorske nacionalne interese i otvoreno se borila za crnogorsku nezavisnost.

“Prvi su se družili i čekali rasplet, drugi su organizovali susrete, kongrese, slali peticije, reagovanja, saopštenja, deklaracije itd. itd. budili iseljeničku svijest ka crnogorskoj nezavisnosti i jasno slali poruku građanima Crne Gore o putu koji slijedimo”, dodao je Mandić.

I upravo to početno organizovanje crnogorske dijaspore na svjetskom nivou, okrenute nezavisnoj i međunarodno priznatoj Crnoj Gori, predstavljalo je jedan revolucionarni pokre, a tu borbu su, bez ikakve pomoći od strane vlasti u Crnoj Gori – izuzimajući Maticu Crne Gore, PEN Centar i medije koji su bili na istim talasima i koji su objavljivali njihove apele i reagovanja, vodili putem nekoliko veb sajtova koji su, kako kaže, dobro poznati crnogorskoj dijaspori, ali ne i našima ovdje u Crnoj Gori.

“Nabrojaću ih, uz izvinjenje ukoliko sam nekoga propustio, Crnogorski kulturni centar NY, Kulturni centar Rumija Čikago, udruženje Crnogoraca iz San Franciska, društvo Crna Gora-Toronto, Montenegrin Association of Amerika, Montenegrin ethnic association of Australia, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, a od pojedinaca se sjećam sledećih imena: Vesna Radunović, Bosa Bakrač, Sreten Đuretić, Blažo Sredanović, Rašo Kršikapa, pok. Vojislav Rašović, Branko Aleksic, Savić Rašović, Jovan Radonjić, moja malenkost koji je predstavljao i evropsku zajednicu Crnogoraca pod nazivom Monteuro uz odobrenje tadašnjeg predsjednika i Nenada Popovića koji je dio i ove dijaspore, Bećo Čubić, Fado Redžović, Ivo Đukanović, Stanko Bubanja, Dušan Petranović, Ruždija Jarović i još ne tako veliki broj naših iseljenika”, istakao je Mandić, zaključujući da Crnogorska etnička zajednica ostaje posvećena promociji Crne Gore u pravom smislu te riječi i otvorena za saradnju sa svim udruženjima koja Crnu Goru doživljavaju svojom domovinom.