Još nema registra osoba s autizmom: Tri logopeda na više stotina djece, mališani se liječe u Beogradu

U Crnoj Gori nije poznat tačan broj djece s autizmom, jer država nema sređen registar, ali je poznato da postojeći Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju nema uslove za pružanje adekvatnog tretmana djeci sa poremećajima autističnog spektra. To je pokazao ispitni postupak Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, a potvrdile i druge zdravstvene institucije. Rezultati ispitnog postupka ukazuju da postojeći kapaciteti, kadrovski i prostorni, ne garantuju ni nužne uslove za pružanje kvalitetne zaštite djeci koja imaju potrebu za kontinuiranim tretmanima od strane logopeda, defektologa, somopeda i oligofrenologa.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda je sproveo ispitni postupak nakon što im se obratio djed, koji je kazao da njegova unuka koja je korisnik usluga centra, nema zadovoljavajući tretman zbog deficita kadra i veoma slabe organizacije (neopravdano rijetkih tretmana, dugo čekanje na sledeći tretman, kratko trajanje samog tretmana).

“Zbog nezadovoljstva mnogih roditelja načinom sprovođenja logopedskih tretmana prinuđeni smo da ovu uslugu ostvarujemo u privatnom sektoru što u mnogome opterećuje porodični budžet. Djeca protokom vremena i neadekvatnom zdravstvenom zaštitom gube dragocjeno vrijeme i šansu da dobiju stručnu pomoć i podršku u skladu sa njihovim uzrastom i psiho-fizičkom zrelošću”, istakao je u pritužbi on.

Zaštitnik je, kako kaže zamjenica Ombudsmana Snežana Mijušković, u prethodnom periodu više puta posjetio Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju u cilju obilaska i razgovora sa upravom i zaposlenima, a izjašnjenja su tražena od nadležnih organa u cilju sagledavanja šire slike o kvalitetu i dostupnosti zdravstvene zaštite djece sa smetnjama u razvoju u Crnoj Gori.

Tretmane u ovoj ustanovi realizuje 237 djece sa dijagnostifikovanim stanjem iz autističnog spektra i duplo više djece sa stanjima iz drugih spektara.

“Nakon obilaska predstavnika Institucije između ostalog je utvrđeno da je Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju krajem 2020. godine imao oko 5.000 korisnika, a oko 200 njih sa dijagnozom poremećaja autističnog spektra iako još uvijek ne postoji registar ovih pacijenata. Većina ove djece upućuje se na liječenje i tretmane u Beograd upravo zbog nemogućnosti pružanja i organizacije adekvatnog tretmana u okviru postojećih kapaciteta”, navodi Mijušković.

Osim kadrovskih nedostataka ovaj centar je suočen sa neadekvatnim prostornim uslovima kao i lošom organizacijom zakazivanja tretmana koja je nametnuta funkcionisanja opšteg informacionog sistema zdravstva te su tretmani djece zakazivani na 15 ili 30 minuta, a što je neprihvatljivo za pružanje tretmana ove vrste, te je dolazilo do neopravdano dugog čekanja na zakazan termin.

“Prilikom posjete u septembru 2021. godine, između ostalog, smo zapazili da Centar ima velikih problema sa prostornim kapacitetom tj da nema adekvatan prostor za sprovođenje tretmana u skladu sa standardima te da koriste iste prostorije za različite tretmane pa i prostorije uprave. Problem sa prostorom usložnjen je činjenicom da sala za fizioterapiju koja je korišćena za tretmane djece korisnika centra je prenamjenovana tako da se u njoj pružaju fizioterapeutski tretmani svoj djeci Crne Gore”, ističe Mijušković.

Zaštitnik ističe da Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju -specijalizovana medicinska ustanova, koja se treba baviti problemima autizma, razvojnih prepreka kod djece i dječjom psihijatrijom, očigledno ne zadovoljava potrebe djece.

“Broj djece koja imaju potrebu za različitim tretmanima koji se u cilju rane intervencije, jačanja postojećih kapaciteta i unapređenja stanja trebaju sprovoditi često i kontinuirano uveliko prevazilazi mogućnosti postojećeg kadra da pruži adekvatnu podršku i pomoć. Činjenica da jedini centar ovog tipa u Crnoj Gori ima svega tri logopeda i jednog – angažovanog na pola radnog vremena, odnosno svega jednog na puno radno vrijeme i jednog angažovanog na pola radnog vremena koji trenutno sprovode tretmane govori sama za sebe i jasno je da ne mogu adekvatno odgovoriti na potrebe djece”, ukazuje Mijušković.

Nezadovoljstvo roditelja posebno leži u činjenici da, zbog evidentnog deficita logopeda, ove tretmane obavljaju psiholozi koji su prošli određenu edukaciju.

“Ne ulazeći u ocjenjivanje stručnosti i ocjenu kvaliteta tretmana koje ova lica pružaju djeci evidentno je da roditelji nemaju povjerenja i nisu zadovoljni istim, te su prinuđeni da tretmane ostvaruju u privatnoj praksi”, navodi Mijušković.

U okviru centra sa djecom tretmane sprovode psiholog, logoped, somoped, oligofrenolog i socijalni radnik što naizgled garantuje multidisciplinarni pristup u pružanju zaštite djeci, međutim Zaštitnik smatra da postojeći kadar koji je angažovan za pružanje različitih tretmana djeci nije dovoljan i ne može garantovati adekvatnu i kontinuiranu zaštitu posebno imajući u vidu broj evidentirane djece i sprovedenih tretmana.

Zaštitnik stiče utisak da je koncentracija djece koja koriste usluge ovog centra velika, te da je fizički neizvodljivo organizovati kvalitetnu zaštitu svakog djeteta u skladu sa individualnim potrebama.

Kada je u pitanju prostorna i materijalna opremljenost, Mijušković primjećuje da centar raspolaže sa veoma malim prostorom posebno imajući u vidu broj djece i broj tretmana koji se sprovode u ovim prostorijama.

Angažovani profesionalci smatraju da su im uslovi za rad prilično otežani prostornom ograničenošću dok su izrazili zadovoljstvo tehničkom opremljenošću.

“Osipanje kadra i činjenica da defektolozi napuštaju ovaj Centar u potrazi za radnim mjestima sa lakšim uslovima ili boljim primanjima je evidentno i donekle opravdano. U obrazovnom sistemu i
privatnoj praksi ovi stručnjaci imaju mnogo povoljnije uslove. Veliki broj djece na tretmanima uz nedostatak adekvatnog prostora za rad je okruženje koje frustrira, te ne čudi potreba za prelazak u
povoljnije radno okruženje”, ukazuje Mijušković.

Stoga je mišljenja da se moraju uspostaviti različiti mehanizmi motivisanja stručnih lica u cilju zadržavanja kadra i dostizanja najvišeg standarda u pružanju tretmana djeci.

“Imajući u vidu činjenicu da je država dužna da obezbijedi i garantuje svakom djetetu, bez izuzetka, adekvatnu zdravstvenu zaštitu i podršku u skladu sa individualnim potrebama postojeće stanje u ovoj oblasti se ne smije pasivno posmatrati, već se moraju angažovati svi raspoloživi kapaciteti postojećeg specijalizovanog kadra u Crnoj Gori i staviti se u službu djeci koja za ovim vidom podrške i tretmana imaju potrebu”, poručuje Mijušković.

Podsjeća da je ostvarivanje prava djeteta na zdravstvenu zaštitu zajamčeno Ustavom, Konvencijom o pravima djeteta UN-a kao i domaćim propisima koji se odnose na zdravstvenu zaštitu i osiguranje.

“Obaveza je države da se to garantovano pravo i ostvari, odnosno da stvori uslove djeci za najviši standard zdravlja i da svi imaju jednak pristup institucijama za liječenje i zdravstvenu rehabilitaciju, a posebno socijalno osjetljive i ugrožene kategorije stanovništva”, navodi Mijušković.

Usljed relativno malog broja stručnog kadra, u odnosu na broj djece – korisnika logopedskih, psiholoških i drugih defektoloških usluga, godišnje se 200-250 djece upućuje na liječenje u Srbiju.

“U najvećem broju, po želji roditelja, djeca se upućuju u IEFPG „Đorđe Kostić“ u Beograd, dok se nekoliko djece upućuje u drugu ustanovu u Beogradu”, navodi Mijušković.

Smatra da je neophodno preduzeti aktivnosti na obezbjeđenju uslova za logopedskodefektološke tretmane djece u Crnoj Gori na način koji garantuje najviše preporučene standarde u ovoj oblasti. Razumije da se problem ne može riješiti u kratkom roku.

“Ali sa ovim problemom smo suočeni dugi niz godina te se o svemu može govoriti osim o „kratkom roku“. Svako dalje odlaganje djelovanja na rešavanju ove situacije dovodi u rizik zdravlje, razvoj i dalji napredak velikog broja djece u Crnoj Gori. Značajna uloga defektologa u ranom otkrivanju, pravovremenom dijagnostifikovanju kao i uključivanju ove djece u rani rehabilitacioni tretman se ne smije zanemarivati te se mora naći način da se svaki stručnjak iz ove oblasti stavi na raspolaganje djeci koja za ovim imaju potrebu i to bez dodatnih izlaganja troškovima”, upozorava Mijušković.

Imajući u vidu sve veću potrebu djece za tretmanima ove vrste, Zaštitnik je mišljenja da je veliki izazov povjeriti jednom centru svu djecu Crne Gore sa jedne strane a relativno oskudne kako
kadrovske tako i materijalne uslove sa druge strane.

Smatra da nacionalni Centar ovog tipa treba imati mnogo veći broj specijalizovanih stručnjaka koji će djeci garantovati kontinuiranu i intezivnu zaštitu, podršku i praćenje kao i neograničavajuće prostorne i materijalne uslove za rad.

Osim toga, Zaštitnik smatra da bi povezanost Centra za autizam sa drugim službama kako zdravstvene tako i socijalne zaštite trebala biti stalna i organizaciono naprednija kako bi se adekvatno koristila sva raspoloživa stručna pomoć kako u lokalnim zajednicama tako i na nivou Crne Gore.

“Stoga smo mišljenja da je neophodno revidirati i sveobuhvatno analzirati kapacitete svih postojećih službi koje u usvojim redovima imaju stručna lica za rad sa ovom kategorijom djece kako
na lokalnom tako i na nacionalnom nivou međusobno uvezali i multidisciplinarno pružili nedostajuće usluge djeci sa smetnjama u razvoju”, navodi Mijušković.

Kako je evidentna potreba za dodatnim stručnim kadrom, a polazeći od toga da u Crnoj Gori nema visoke škole za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, kakvi fakulteti postoje u zemljama u
okruženju, mišljenja su da treba razmotriti da se otvori studijski program iz ove oblasti, kako bi se u dogledno vrijeme obezbijedio neophodni stručni kadar.

“Iako je ovaj mehanizam obezbjeđivanje garancije za budući period do tada je neophodno uspostaviti sistem i razmotriti partnerstvo privatnih i javnih struktura kako bi sva djeca koristila preporučene tretmane bez izlaganja dodatnim troškovima”, navodi Mijušković.

Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore je saglasan sa zahtjevima roditelja da se iznađe mogućnost da se potrebni tretmani za liječenje djece obezbijede u našim zdravstvenim ustanovama.

“Međutim, rješavanje ove problematike nije jednostavno u Crnoj Gori zbog nedostatka kadra”, ukazuju u Fondu.

Ljekarima iz Centra za autizam poznata je situacija sa deficitom kadra, tj. odlivom kadra u obrazovni sistem.

“Ima i stručnih mišljenja da defektološke tretmane treba izmjestiti iz domena zdravstvenih ustanova u domen usluga prosvjetnih ustanova, jer je u suštini riječ o specijalnoj edukaciji djece sa razvojnim poremećajima”, ističu u Fondu, navodeći da su mišljenja da ovu problematiku treba aktuelizovati u resornim ministarstvima i na osnovu sagledane situacije sa svim pokazateljima, doći do najoptimalnijeg rješenja ovog problema.

Direktor Instituta za bolesti djece, kazao je da Fond zdravstva upućuje djecu u IEFG isključivo radi defektološko logopedskih individualnih tretmana i koliko su upoznati zvanično oni isključivo obavljaju tu vrstu usluge, u kojoj je stalno zaposleno 48 defektologa logopeda od kojih je 15 doktora nauka koji djeci pružaju intenzivne stimulativne tretmane u trajanju od dva sata na dan i jedina su ustanova u regionu koji mogu da pruže toliko sati rada sa djecom uslijed velikog broja zaposlenih.

Saglasni su da je potrebno iznaći rješenje i obezbijediti uslove za tretmane djece u Crnoj Gori, čime bi se ne samo uštedjela sredstva našeg Fonda zdravstva, već i poštedjeli roditelji dodatnih troškova, te emotivnih patnji koje izaziva razdvojenost od ostatka porodice, a na čemu su sa ministarstvom i Upravom KCCG-a, zajedno preduzimali radnje radi iznalaženja rješenja. Nadaju se da će realizacija planova o korišćenju potencijala koji postoje u prosvjeti i daljim jačanjem istih u smislu broja kadra, eliminisati sve gore navedene probleme i unaprijediti zdravstvene i obrazovne usluge građanima Crne Gore i najranjivijoj populaciji – najmlađima.

S.Đukanović