Knjige su nezamjenjive, one su mudrost i pamćenje svijeta

Knjige su nezamjenjive, one su mudrost i pamćenje svijeta, kazala je u razgovoru za CdM profesorka književnosti, redovni predavač u OŠ ”Vlado Milić” Tatjana Popović povodom nedavnog obilježavanja Svjetskog dana pismenosti.

Tatjana je profesor književnosti sa preko trideset godina rada u školi, nastavnik savjetnik, ćlan Udruženja profesora CSBH jezika i književnosti – ”BIBLIOS”.

Na pitanje što danas znači biti pismen, Popović kaže da pojam pismenost u osnovi označava sposobnost čitanja, razumijevanja i pisanja, a podrazumijeva i dobro poznavanje gramatike i pravopisa.

“Ta sposobnost se stiče, uči, a razvija, kao i sve vještine, vježbanjem tj. upražnjavanjem. Ljudi koji čitaju, za razliku od onih drugih, koji ne čitaju, čitaju malo ili čitaju što bilo (mislim na trivijalnu i šund literaturu), osim što razvijaju i bogate svoj rječnik – što , logično, bitno utiče na razvoj njihovih komunikacionih vještina-čitanjem otkrivaju stvari o svijetu u kojem žive i djeluju čime razvijaju kritičku svijest i odnos i prema sebi i prema društvu uopšte, što je uslov i za lični i za opšti razvoj i napredak. S tim u vezi je, naravno, i razvijanje onih najviših ljudskih, moralnih vrijednosti, poput ljubavi, poštovanja, uvažavanja različitosti, empatije… O kulturi življenja i formiranju dobrog ukusa da ne govorimo. A te estetike nam, čini mi se, danas poprilično fali”, kazala je profesorka Popović.

Ona je istakla da kada govorimo o pismenosti, uglavnom mislimo na knjige. Ali, kako kaže, činjenica je da danas postoji više vrsta pismenosti: ona osnovna koja se stiče kroz školovanje (ili bi trebala da se savlada), medijska, informatička, književna, društvena…

“Sposobnost čitanja i pisanja tj. raspoznavanja grafema, znakova, ne znači da smo i funkcionalno pismeni. Na to ukazuju i neka istraživanja po kojima se, recimo, bitno razlikuje zanemarljiv broj odraslih nepismenih osoba u Evropi i onih koji su sposobni da čitaju i pišu, ali nijesu sposobni da tu svoju sposobnost funkcionalno upotrijebe u svakodnevnom životu i profesionalnom i društvenom kontekstu. Ovih drugih, funkcionalno nepismenih, je puno više. Na to ukazuje i PISA testiranje, koje se obavlja i u našoj državi”, rekla je Popović.

Gdje je tu Crna Gora?

PISA je projekat koji podrazumijeva globalnu provjeru čitalačke pismenosti. 2006. godine, od 57 zemalja OECD-ea u kojim se testiranje sprovodilo, Crna Gora je bila na 51. mjestu a 2012., od 65 zemalja na 53. mjestu. Ako rezultati iz 2006. (po Nacionalnom izvještaju) pokazuju da se više od polovine naših testiranih petnaestogodišnjaka (56,3%) nalazi ispod ili na nivou 1B a čak 26,3% ispod nivoa 1 (od 6 ), što će reći da nijesu sposobni za rješavanje najjednostavnijih zadataka odnosno da su funkcionalno nepismeni, pomak od par mjesta nije pretjerani uspjeh.

Znamo da naša zemlja ima dobra zakonska rješenja koja korenspondiraju sa onima iz savremenih, razvijenih evropskih društava, tj. zakonsku regulativu koja se tiče obrazovnog sistema odnosno dobre nastavne planove i programe po kojima rade crnogorske obrazovne institucije. Gdje tražiti uzroke za ovako, usuđujem se reći, loše stanje? Čini mi se da je motivisanost naš najveći problem. Činjenica da su najbolje rezultate tj. najveći nivo funkcionalne pismenosti pokazali učenici iz zemalja koje najviše ulažu u obrazovne institucije upućuje na zaključak da su kvalitet obrazovanja jedne zemlje, pa i pismenost u njoj, direktno povezani sa rastom njene ekonomske moći. Diskutabilna je i ona druga vrsta motivisanosti, čini mi se važnija, a tiče se nacionalnog ponosa. Koliko su naša djeca svjesna da na tom testiranju predstavljaju svoju domovinu i sebe?

Popović je kazala kako pripada generaciji koju su učili da su rodoljublje i patriotizam najveće moralne vrijednosti.

“Duboko vjerujem u to i tako učim i svoju djecu i svoje učenike. Na to nas, nastavnike, obavezuju i nastavni program koji podrazumijevaju i oblasti poput ljudskih prava, rodne i svih drugih ravnopranosti, promovisanje kulture mira i nenasilja, pripadnosti globalnoj zajednici, poštovanje kulturne raznolikosti a sve to, naravno, poštujući nacionalnu istoriju, kulturu i identitet uopšte. Koliko i kako to radimo, da li baštinimo i poštujemo ove vrijednosti, diskutabilno je, ali to nije tema ovog našeg razgovora”, naglasila je Popović.

Ona je rekla i da je uloga medija u svoj ovoj priči ogromna.

“Razvoj tehnologije natjerao je i nas, stariju generaciju nastavnika, da savladamo bar osnovne informatičke vještine koje su zaista neophodne i pružaju nevjerovatne mogućnosti. Dragocjeno iskustvo (vjerujem da dijelim sa kolegama) je što sam mogla da učim od svojih đaka. To su sasvim nove, informatičke generacije. Konačno, informacionom i medijskom pismenošću bavi se i UNESCO kako kroz istraživanja tako i kroz specijalne programe obuke.

Programi obuke namijenjeni su i nastavnicima i učenicima i kombinuju dvije odvojene oblasti – informacionu pismenost i medijsku pismenost – pod jednim terminom: Informaciona i medijska pismenost. Ishodi ove edukacije su ‘’informaciono i medijski pismeni nastavnici sposobniji da podrže napore učenika da nauče kako se uči, da uče samostalno, i da praktikuju cjeloživotno učenje. Obrazovanjem učenika za informacionu i medijsku pismenost, nastavnici će odgovoriti svojim zadacima, prvo kao zagovornici obaviještenog i razumnog građanstva”, rekla je Popović.

Mediji su, smatra, dio savremenog načina života.

“Oni nude mnoštvo informacija i sadržaja, posebno televzija i internet, kreiraju i promovišu društvene vrijednosti i bitno utiču na shvatanje svijeta i razvoj ličnosti nudeći modele ponašanja i formirajući naš ukus. Tu, kao konzumenti, moramo biti veoma oprezni i svjesni u svakom trenutku , dok čitamo, slušamo ili gledamo neki medijski sadržaj, da je to proizvod nekog tima ljudi namijenjen publici, tržištu, i da isključivo od njihove namjere tj. odgovornosti prema javnosti zavisi kakve će teme i informacije do nas stizati. Kada govorimo o uticaju medija i medijskoj pismenosti, mislim da više pažnje moramo obratiti na edukaciju, kako đaka i nastavnika, tako i roditelja, o medijima, njihovoj suštini, namjeni, mogućnostima na koje se mogu koristiti ali i rizicima koje nose.

Razvijati kritičku svijest, dakle i kritički odnos prema medijima, podrazumijeva i sposobnost da razlikujemo dezinformaciju i kreiranu vijest od istinite. Negdje sam pronašla podatak da je Institut za otvoreno društvo u Sofiji, na osnovu istraživanja o medijskoj pismenosti u Evropi koje je obuhvatilo i procjenu kvaliteta obrazovanja i slobodu medija, ustanovio da su ,,balkanske zemlje najmanje otporne na širenje lažnih vijesti”, kazala je Popović.

Rekla je da od pojma medijska pismenost moramo razlikovati pismenost u medijima.

“Nažalost, medijska pismenost ne podrazumijeva i pismenost u medijima. Nekad su nas učili da slušamo tv voditelje, spikere, novinare kao uzore lijepog i pravilnog izražavanja. Mediji su njegovali kulturu govorenja. Danas je iritantna ona osnovna, jezička, gramatička, nepismenost ili polupismenost, nerijetko pomodnost i površnost, u medijima. I uopšte, ne samo u medijima”, istakla je Popović.

Na pitanje šta je sa pismenošću na društvenim mrežama kazala je da apsolutno ne postoji.

Popović je posebno istakla da su knjige ipak nezamjenjive.

“One su mudrost i pamćenje svijeta, utočište i bijeg od trivijalnog, iskustveni i vjerni prijatelji, tihi sagovornici i savjetodavci. Vjerujem da će uvijek biti dobrih čitača. Čitanje je radost i bogatstvo. Mentalna higijena”, zaključuje Popović.