Kvalitet nema rok trajanja

Prepoznatljiv glas u medijima znači prijatelj u kući. Neko ko je tako blizak, a ako je to što i kako saopštava uvjerljivo, sugestivno, onda je i neko kome se vjeruje, a nadasve neko ko se voli iz radio kutije ili škatule ili sa televizijskih ekrana. Skoro četiri decenije u medijima a preko 20 godina u radiju u kome, po Miroslavu Antiću, „žive mali ljudi“, plijeni glas Rosande Kovijanić.

Koliko je bila glasna i jasna u radiju i na televiziji, toliko je tiha i skromna kada govori o sebi i svom radu. Kako joj je radio posebna i prva ljubav, Rosanda  se odazvala Skala radiju za bokun razgovora.

Skala radio: Što Vas je vodilo i koji Vam je glavni motiv bio da se 38 godina bavite ovim poslom, da ga volite, prije svega, i da ste u njemu svoji na svom?

Kovijanić: Slučajno sam doša na konkurs za ženske spikere, odnosno spikerke, kako se sada kaže i prošla sam prvu i drugu kontrolu i testove i na kraju primljena da radim.

Motivisala me uvijek ljubav prema ovom poslu. Možda i predispozicija glasovna i glasovna kultura, afinitet prema pisanju, prema čitanju.

Kasnije se nadovezao rad i samo rad prepleten sa željom da se uvijek nešto novo nauči. Nikada nijesam imala tu potrebu da budem najbolja i da se ističem, ali sam radila na sebi. To danas u svakoj prilici govorim mladima i poručujem im da pitaju ako ne znaju, da se ne plaše. Nije sramota pitati.

Ja i danas, poslije toliko godina, gotovo dva radna vijeka, pitam i nije me sramota da pitam mladog novinara za, recimo, neki pravac u muzici ili neki izraz u sportu i za njihovo značenje, jer neću da gledam u bijelo kad neko priča ili samo da klimam glavom, već želim da učestvujem u razgovoru.

Skala radio: Jezik čistota govora, pravilan akcenat, gramatika i ukupna pismenost, kultura ophođenja, šar, vaša je prepoznatljivost.

Kovijanić: Ne znam, mnogo ste toga nabrojali. Mislim da je malo mnogo. Neke stvari se rađaju sa nama i u nama.

Postoji krilatica da ljepota dolazi iznuta. Treba biti prirodan. Meni je žao što srijećem mnogo lijepih djevojaka, ali praznih, koje smatraju da je dovoljno samo biti lijep.

Nije to dovoljno, ne mogu neke stvari da razumijem niti da objasnim. Kod mene je sve uvijek bilo spontano. Nijesam agresivna i ako nema onog protoka, onog fluida, kao što je od prvog trenutka bio između nas u ovom razgovoru, dakle bez verbalne agresivnosti u glasu, bez prepotentnosti, onda nema ničega. Ako osjetim da neko hoće da bude iznad, ja mu dozvoljavam, ali onda postavljam jednu ogradu. Nijesam neprijatna, ali i ne dajem tada srce na dlanu.

Skala radio: Osim urođenog talenta koji je ipak za ovaj posao potreban jer je lakše usvajati znanja i sticati iskustva, što je sve neophodno da bi se valjano i pošteno ostalo i opstalo toliko decenija koiliko ih Vi uspješno brojite u medijima?

Kovijanić: Mora se stalni raditi na sebi. Jezik je živa stvar. Jezik se mijenja sa svojim pravilima. Ako ćemo da živimo 50 godina unazad, grdno se varamo.

Primjera radi, svojevremeno je jedan crnogorski novinar govorio śutra i śeverni Vijetnam i u to vrijeme to je bilo za sprdnju. Negodovalo se u Novostima dana i tražio urednik emisije. Danas je to potpuno normalno i kao u svemu treba pratiti jezičke tokove i raditi na sebi.

To je isto kao i profesija ljekara. Nije dovoljno samo završiti fakultet. Može neko biti odličan student, ali ako je ostao samo na tome i nije se ni za  korak pomakao, onda je to umrtvljeni kapital.

Skala radio: Gospođo Kovajanić, što je neoprostivo po Vama. Ko radi taj grješi, ali ako se greške uporno ponavljaju, ako im nema lijeka jer onaj ko ih čini ne zna da može drugačije i ispravno?

Kovijanić: Neoprostivo je ne priznati grešku. U red , napravila sam grešku i istog trenutka ću pokušati da je ispravim. Druga stvar je da li će mi neko dobronamjerno ili zlurado skrenuti pažnju, podjednako ću da razmislim o tome.
Ukoliko je dobronamjerno, zahvaliću iskreno i reći da sam mislila suprotno ili da sa pogrešno informisana.

Ako je iz loših namjera, opet ću da razmislim, jer mi je učinio uslugu, bez obzira što taj koji vam u tom trenutku nešto loše kaže, misli da dominira. Nema sveznajućih. Vrlo često u svom radu sa mladima dođem u situaciju da kad me nešto pitaju budem blokirana. To je normalno i ljudski, jer ja trčim deveti krug, ušla sam u devetu deceniju i zahvalna sam Bogu što još uvijek mogu da radim i da koristim.

Na TV 777 radim ciklus „Naše teme i dileme“ o jezičkim nedoumicama „Nije Nego“ i to je naišlo na dobar odjek čak i kod profesora koji se bave jezikom.

Zaboravi se, a osnov svega je samo ljubav. I sve što se iz ljubavi radi, uspjeh je.

Ja sam starog kova po kome je žena predodređena da bude majka, žena i domaćica. Neka je intelektualka, ali u pomenutim ulogama treba sebe da pronađe. Ništa nije sramota.

Margaret Tačer nije smetalo da subotom uzme kolica i ode u market da trguje. Moglo joj je biti da je svi slušaju, ali je ona u biti ipak negdje bila i domaćica, bez obzira na rejting i na sve što je imala.

I nadgradnja potiče iz ljubavi i u svakom poslu nam je potrebno više, ali ne da dominiramo i držimo govor. Potrebno je uspostaviti fini dijalog i dopunjavati se.

Moje životno geslo je biti nenametljiv i vrlo često kažem „tiha voda brijeg roni“.

Iz svakog susreta i najbezazlenijeg  ja izvlačim plus, minus. Prvi utisak može da prevari, bilo u pozitivnom ili negativnom smislu.
Ne volim agresivne ličnosti koje hoće odmah sve da pokažu.

Skala radio: Svaštarije, novotarije u jeziku ovog vremena na našoj medijskoj sceni, zatim strašna miješanja dijalekata narečja, ekavskog i ijekavskog izgovora, fonema, jezičkih nedoumica, koliko Vas to nervira i što posebno?

Kovijanić: Najviše me nerviraju, i to imam vrlo često u praksi, mladi koji dolaze, na primjer iz Nikšića, gdje je bilo najčistije jezičko područje.

Onaj dio koji gravitira Hercegovini. Tu možda ima malo dužina u akcentu. Kad oni počnu da drobe: belo, lepo, vreme, itd, pa naprave nekakav jezički gemišt. Tada zaustavim mlade kolege i pitam ih da li njihove majke i babe tako govore. Na njihov odgovor da ne govore, pitam ih zašto onda to oni rade?

Jednostavno, ja sam za poštovanje svakog regiona. Neka svako govori onako kako se govori u njegovom kraju. Poznato je kako govore Cetinjani, Podgoričani, kako govore Primorci i svaki taj dio ima neku svoju ljepotu.

Skala radio: Vrijednost je imati Vas u redakciji, na poslu ovom našem stresnom, u svakodnevici u kojoj je najlkaše opsovati, uvrijediti, ubiti preslabom riječju, jer za jaku treba obrazovanje

Kovijanić: Potpuno se slažem. Ponekad je dovoljan pogled koji može mnogo više da kaže od ružne riječi. Danas se prosto utrkuju ko će da bude prostiji. Nad tim se zgražavam, ali se ne uključujem, jer smatram da je to Sizifov posao. Zaludan je posao da nekoga prevaspitavate ko je preskočio prvih 14, 15, 16 godina. Neka priča ko god što hoće, ali se ne može vaspitanje nikakvim obrazovanjem nadoknaditi. Nedopustivo je da nam životni moto bude – ko će biti prostiji.

Skala radio: Da li vas mlade kolege žele čuti, naučiti od Vas i Vaše neiscrpne energije?

Kovijanić: Uglavnom hoće i žele. Iz svih televizijskih kuća Crne Gore sam radila sa mladima.

Ovih dana sam dobila poruku jedne mlade novinarke sa televizije Prva, koja je nagrađena za svoj posao. Posebno me dirnula njen poruka nakon moje čestitke u kojoj kaže: „Zahvaljujući Vama od koje sam puno naučila“.

Nijesam sujetna. Ne mašem sa zahvalnicama, ali mi je drago jer to znači da se primilo nešto od onoga čemu sam ih učila.
Tamo gdje vidim da ne mogu ništa da postignem, po onoj iz naroda „tikva u vodu, tikva navr vode“ ja tu dižem ruke i ćutim. To nema efekta, samo izazivate animozitet. Uvijek im kažem, ne zaboravite djeco da kvalitet nema rok trajanja.