Čast je biti vojnik i služiti svojoj domovini. Neprocjenjiv osjećaj. Ponos. Baš tako kaže i ona – vojnikinja Radojka Cerović, samohrani roditelj četrnaestogodišnje ćerke Jovane. Za poziv vojnika se opredijelila u djetinjstvu, sa željom da čuva svoju domovinu i to se, priča za CdM, tokom odrastanja nije promijenilo.
U Vojsci Crne Gore je od 2010. godine.
Radojka kaže da je nositi uniformu i oznake Vojske Crne Gore velika čast, a predstavljati simbole svoje države bilo gdje u svijetu, neprocjeniv osjećaj.
Ponosno nosi uniformu.
Trenutno je na dužnosti komandira odjeljenja u Vodu veze, Pješadijski bataljon u Danilovgradu.
“Privukla me specifičnost profesije, izazovi i dinamika koji nisu dostupni kroz druga zanimanja. Tada su još uvijek postajale predrasude kada su u pitanju žene u vojsci ali to nije uticalo na moju odluku”, priča Radojka za CdM.
Ispričala nam je kako je to bilo prvi put obući uniformu.
“Prvi osjećaj kada sam obukla uniformu i borbenu opremu bio je neobičan, ali moj unutrašnji osjećaj zadovoljstva govorio mi je da sam na pravom putu, što mi je dalo snagu da istrajem u zahtjevnoj obuci koju mora proći svaki pripadnik Vojske Crne Gore”, ističe crnogorska vojnikinja.
Radojka nema dilemu-svaki životni uspjeh povezan sa podrškom porodice, a u njenom slučaju je za to najviše zaslužna ćerka Jovana. Iako mala, priča Radojka, uvijek je imala razumijevanja za njen posao, pa i kada je Radojka, zbog zadataka nekada bila odsutna mjesec od kuće.
“Kako red i disciplina moraju biti usađeni u svakom ko obavlja ovaj posao, istovremeno sam izvršavala zadatke i brinula o njenom odgoju i učenju”, ističe ona.
Stabilnost i samouvjerenost je motivišu da ispuni cilj u postavljenim zadacima, a kroz lično iskustvo u Vojsci Crne Gore svaki rad i trud se nagradio, što joj je omogućilo napredovanje u službi kroz različita usavršavanja.
A biti vojnik je izazov.
Vojnikinja Cerović kaže da joj je jedan od najvećih izazova bilo učešće u međunarodnoj mirovnoj misiji “Resolute Support” u Avganistanu, gdje je boravila prošle godine u periodu od marta do septembra.
Priča da je o Avganistanu slušala iz iskustava svojih kolega i kroz informisanje na pripremama za obuku.
Ipak, jedno je slušati a drugo doživjeti.
“Za moju porodicu to nije bila iznenadna odluka. Ćerka je u početku negodovala riječima da je suviše mala da bi tako dugo bila bez majke, ali njeno razumijevanje ni tada nije izostalo. Ovaj posao sa sobom nosi i brojna odricanja, pa je potrebno strpljenje i puno razgovora da se porodica pripremi za određene zadatke”, kaže ona.
Prvi izlazak na zadatak bio je ujedno i susret sa avganistanskim i stanovništvom gradom Mazar-e-Sharif.
“Uz oprez, posmatrala sam šta se dešava oko mene, osim obrisa planina u okolini grada. Taj prvi utisak ću uvijek pamtiti. Avganistanska djeca obilježe boravak svih naših kontingenata tamo, jer uvijek trčkaraju u susret našim vozilima, mašu i sa osmijehom pokazuju koliko im je drago što smo tu. Kako smo se približavali centru grada, gužva je postajala sve veća ali i grad pregledniji. Ulice su bile pune ljudi… prevoze se na motoru, trociklu, u automobilima se vozi i po 10 osoba, svi negdje užurbano idu i pravila u saobraćaju nema, što nam je u početku otežavalo prolazak kroz grad”, priča sagovornica CdM-a.
Nastavlja dalje…
“Prodavnice su bile zapuštene, kuće oronule, zgrada skoro i da nema i a pojedini stanovnici žive u zemunicama. Većina je obučena u tradicionalnu nošnju ali na djeci se uglavnom može vidjeti pocijepana odjeća i obuća. Oni žive bez osnovnih uslova za život a to je posljedica rata koji je iza sebe ostavio veliku patnju među njima”, priča ona.
Napominje da mora biti opreza.
“Upravo zbog toga, u zemlji opterećenom sukobima, uvijek moramo biti na oprezu. U misiji sam bila na dužnosti GANER – CLS pa smo moje kolege na istoj dužnosti i ja, imali najveću odgovornost za bezbjednost naših kolega kada smo u patroli sa vozilima i u konvoju, gdje smo prevozili savjetničke timove od tačke do tačke. Tamo su mogući napadi bombaša-samoubica,bimprovizovanih eksplozivnih naprava i napada iz vatrenog naoružanja, a ganeri su prvi koji moraju da uoče ukoliko postoji potencijalna opasnost te o tome izvijeste svog starješinu. U takvim slučajevima reaguje se u skladu sa pravilima i propisima”, priča ona za CdM.
Hrabro i profesionalno.
“Doza straha mora da postoji, kako za svoj tako i za život kolega, dovoljno da ne zaboravimo u kakvom se okruženju nalazimo. Taj strah me činio hrabrijom i posvećenijom u izvršavanju zadataka. Bilo je situacija kada nam je bezbjednost bila ugrožena ali dobra pripremljenost koju smo stekli na obuci za misiju, doprinijela je da se sa takvim izazovima izborimo hrabro i profesionalno, onako kako i priliči jednom crnogorskom vojniku. Jedan od zadataka bila je i fizička zaštita savjetničkih timova,koji su sarađivali sa avganistanskom policijom i vojskom. To me činilo još ponosnijom, jer mi je nečija bezbjednost bila povjerena na čuvanje. Ni u jednom trenutku se nije sumnjalo u moj profesionalizam, bez obzira na predrasude o prisustvu žene u vojsci”, ističe vojnikinja.
Na ovakvim zadacima su, kaže, mnogo komunicirali sa avganistanskom vojskom. Dio njih se sporazumijeva na engleskom jeziku pa su pored razgovora o poslu, svakodnevno dijelili priče o načinima života ljudi u Crnog Gori i Avganistanu, našim kulturama, tradicijama, prirodi, porodicama…
Ljudi u Avganistanu su…
“Bez obzira na njihov težak život, gostoljubivi su i ljubazni ljudi, baš poput nas. Uvijek bi ponudili stolicu, čaj i hranu. Oduševio me gest jednog avganistanca koji je radio u našoj bazi Šahin. On ima veliku porodicu i s vremena na vrijeme sam slala hranu, sokove i slatkiše za njegovu djecu. Pred moj povratak za Crnu Goru, u znak zahvalnosti dao mi je minđuše, da ih odnesem na poklon svojoj ćerki”, priča ona.
Nije, kaže, imala teških momenata tokom boravka u misiji. Najteža joj je bila odvojenost od ćerke, ali uz svakodnevne razgovore putem društvenih mreža i to je padalo lakše. Radojka priča da je čak uspjela da organizuje rođendansku proslavu za Jovanu i na neki način upotpuni prazninu koju je osjećala zbog maminog odsustva.
A život u bazi?
Kaže da se može lijepo organizovati.
“Slobodno vrijeme uglavnom sam provodila u teretani, obilaskom prodavnica, jer mi žene čak i u misiji nađemo vrijeme za kupovinu. Takođe, gledanjem filmova, čitanjem knjiga kao i kroz druženje sa kolegama u našem klubu. U bazi su prusutne vojske više zemalja i sa svima smo imali odličnu saradnju. Odakle god da dolazimo, imamo zajednički cilj, a to je da doprinesemo razvoju i stabilizaciji pogođene zemlje kao što je Avganistan”, navodi sagovornica CdM-a.
A onda je uslijedio povratak u domovinu, najljepšu Crnu Goru.
“Vratiti se iz avganistanskog žutila, pijeska i jakog sunca, gdje vlada strah i siromaštvo, u svoju Crnu Goru, za mene je predstavljalo još jedan dokaz da od Crne Gore nema ljepšeg mjesta. Naše prirodne ljepote su neprocjenjive i njima se trebamo ponositi”, dodaje vojnikinja.
Naravno, bila je radosna što su se iz misije “Odlučna podrška” svi vratili prije svega zdravo i dobro, i što su se još jednom dokazali kao profesionalci koji mogu stati rame uz rame sa pripadnicima bilo koje vojske.
Povratak i zagrljaj
Po povratku kući, na kapiji kasarne je čekala porodica.
“Prvi zagrljaj je bio od moje ćerke, naravno, i tu je zatvoren krug praznine koju sam imala na odlasku sa istog tog mjesta”, navodi ona.
Na kraju, kaže da učešće u mirovnim misijama za nju znači veliko životno i profesionalno iskustvo. Ponovo bi se prijavila i trudiće se da svojim radom u nastavku stekne uslove da to i ispuni.
Miraš Dušević
Bravo.
Bravo vojnikinjo! Želim ti da postaneš potpukovnikovnica.
Koja vojska??
Svaka cast Radojka, imas lijepo ime eto slucajnost moja imenjakinja.Lijepo je vidjedi zenu u vojnickoj uniformi.Hrabrost je cudo.Zdravo bila i ti i tvoja cerka.
Vojnikinja??
Vojnikinja?
Vojvotkinja ako želiš.
Ovo je ponos Crne Gore…zivjela sto godina i ti i tvoja cerka …sto vele da ve ni glava ne zaboli …
Bravo 👍
Svaka čast gospodji. I povh svih karakteristika koje je krase veoma lijepa žena. Al moram novinara malo da žacnem. Mogao si da napises ona je vojnik i majka,mnogo ljepse i pravilnije zvuci nego vojnikinja🤣
Radujem se što među našim vojacima ima i vojnikinja.Bravo i samo nastavi tako.
Svaka ti čast Rado , i meni je srce na mjest kad vidim sa kojim ponosom nosis znamenje naše Crne Gore. Srwca da te prati i Drzava da stane iza tebe i svih takvih .
Cg treba kao Kostarika da ukine Vojsku, šta će nam, od koga nas vojska može zaštiti
Svaka čast, svako se ponosi sa ovakvim osobama koji u sebi imaju i čojstvo i patriotizam istrajnost i odlučnost!
Još od 2010, e pa onda nema tajni za nju sada poslije pune dekade. Nego ne rekoste ništa o plati, zaradi iako ste u tekstu pričali o mnogo bitnijim ljudskim temama, saglasan sam sa tim, ali eto interesuje me i zarada. Pretpostavljam da je jako dobra, pogotovo za naše prilike.
Kad se sprema da se brani drzava je li najvažnije kolika je plata ? Zamisli Crnogorce da su pitali koliko kosta odbrana Crne Gore od npr. Mihaila Mića Latasa , u turskoj vojsci i drzavi zvani Omer Paša Latas . Bi li od nas ostalo pepela ? Izvini , zao mi je ali prezivjesmo i vratismo drzavu .
Ponos naše Crne Gore ♥️
DRAGA MOJA KOMSINICE IZ NIKSICA,SVE TI SRECNO BILO! ZASLUZUJES SVE POHVALE,KAO MAJKA KAO VOJNIK: STA RECI:ZANA,MAJKA KRALJICA CASTI I POSTENJA! POZ.V.S TVOJA KOMSINICA IZ SOLITERA -ZELJEZARE!
Svaka ti čast! Crna Gora se tobom ponosi. Živa bila!
I ja se ponosim tobom i ako te ne poznajem, jer ti jesi prototip prave Crnogorke, i svim Crnogorcima služiš za ponos. Izvini na obraćanju sa ti, prosto te doživljava nekim bliskim i svojim. Bravo!
Poznajem Radu, veliki čovjek i drug, dobar kolega i vojnik. Pozdrav i svako dobro!
Nije losa😂😂🤣🤣🤣
Samo mi nije jasno kako sluzi svojoj domovini sto bije tudji rat , i cuva svoju domovinu od koga? Afganistana?koji nema dodirnih tacaka sa CG?
Tvoj komentar je tipicni primjer srpska posla !!!!
Da bi nas amerikanci žuvali od četnika, mi njih moramo da podržimo u borbi sa talibanima, jednostavno.
Pa da nesto znas kao sto ne znas , znso bi da su jos u vrijeme kralja Nikole , Crnogorci isli u mirovne misije . A i time se brane interesi svoje drzave . Kad te vec toliko zanima raspitaj se koliko tvoja drzava Srbija ima vojnih misija u svijetu .
Vojnikinja!?!
Vojvotkinja je pravilnije da su napisali.
Moderno, kao sto vele da zena nije vozač no vozačica
nnn
Vozačicu provozaju…ko lokomotivu
Gramaticki 100% nepravilno, al sta da radis..
I meni para uši, ali po novom pravopisu profesije nisu samo muškog roda (kao nekad), nego i ženskog. Kao doktor_-doktorica, direktor -direktorka ili direktorica.
Svaka čast ponosim se licno sa tobom i ako te ne poznajem . Želim ti sve najljepše srecan zdrav i dug život .
Zasto dislajk na ovaj komentar, strasno. Zakazite kod doktora odgovarajuceg, bolesnici.