Podgoričanin jedini u Crnoj Gori ručno pravi torbe

U Crnoj Gori nekada su zanatlije bili vrlo popularni, cijenjeni, ali i dobro plaćeni majstori. Vremenom, stari zanati sve manje su vidljivi, a rijetki su oni koji i dalje uspijevaju da očuvaju zanatski duh u Crnoj Gori.

Jedan od njih je i Ranko Žugić iz Podgorice, koji ručno šije predmete od kože, prevashodno torbe i jedini je u Crnoj Gori koji na stari način, sa iglom i koncem izrađuje kožne predmete.

Podgorica je u prošlom vijeku bila mjesto gdje su zanatski poslovi predstavljali pravo malo bogatstvo. Stara varoš je bila centar zanatlija, a danas, u odnosu na to vrijeme, žive samo sjećanja.

Igla i konac glavni alat

Ranko Žugić odlučio je da krene u borbu očuvanja starih zanata. U svojoj kući, napravio je malu radionicu, gdje prevashodno izrađuje kožne torbe.

“Ono što mene na neki način stalno zaokuplja, to je izumiranje starih zanata. Ja se svojski trudim da bar jedan zanat, a ima ih dosta, da ga sačuvam. Ja ručno šijem predmete od kože. To mogu biti djelovi od nakita, muške i ženske torbe, čak i prstenje od kože. Pokušavam da vratim nešto što je prije stotinu godina bilo sasvim normalno, jer tada nije bilo mašina. Ako se još više vratimo u prošlost, na pećinskim slikama naših predaka stoje ljudi obučeni u kožu, nose na sebi neki kožni nakit“, rekao je Žugić Agenciji Anadolija.

U njegovoj maloj radionici, izloženi su neki primjerci muških i ženskih torbi koje je sašio. Radnja jeste mala, ali je puna ljubavi, koju Ranko ima prema ovom poslu.

“Mislim da sam jedini u Crnoj Gori koji to ručno šije i mislim da narod to još uvijek ne prepoznaje. Na Zapadu, mislim na Evropu, ali i u Ameriku i Kanadu, takvi proizvodi su vrlo cijenjeni i skupi i tamo postoje čitava udruženja zanatlija, koji na taj najstariji način ručno šiju. Narod vrlo lijepo reaguje na sve to, uglavnom su unikatne stvari. Ja nikada nisam napravio dvije iste torbe, osim ako neko nije tražio da mu iste napravim“, priča Žugić.

Torbe od 30 do 100 eura

Svakodnevno je u svojoj radionici, a objasnio je i kako ide procesi proces ručnog šivenja torbi.

“Najprostija urađena torba zahtijeva bar dva dana rada. U prosjeku, bez tri dana se ne može napraviti jedna torba, bilo muška ili ženska. Jer, to je jedan čitav proces, prvo mora da se iskroji, isječe, a onda se ti komadi kože lijepe. Onda se ručno buše rupe kroz koje će da prođe igla i onda se šije sa dvije igle. U zavisnosti od veličine i gabarita, torbe koštaju od 30, 40 eura pa najviše do 100 eura. To su velike, komforne ženske i muške torbe, u koje mogu da stanu dva laptopa. Takva torba košta 100 eura“, objašnjava Žugić.

Da ipak, za egzistenciju nije dovoljno raditi samo ovaj posao, upravo potvrđuje i primjer Rankov, koji uporedo radi i u auto školi. Ipak, Žugić vjeruje da će Podgorica prepoznati vrijednosti starih zanata.

“Ja se iskreno nadam da ću kroz vrijeme moći da živim samo od ovog posla, ali kod ovog posla je problem što mene na neki način izjednačavaju sa industrijom. Volio bih da Podgorica kao stari grad ima jedan svoj mali centar gdje bi se svi mi koji se bavimo starim zanatom okupili“, poručuje Žugić.

On je optimista da ovaj zanat neće doživjeti sudbinu mnogih starih zanata kojih danas više nema. Ističe da će biti srećan ako neki mladi čovjek dođe kod njega, kako bi ga on naučio šivenju kože.