Piše: Dragoljub Ilić Čarli
Umro je Branko Radojičić…
…prof.dr…otac, suprug, đed, prađed, akademik…
Dobro, umiru svako malo osobe sa navedene skale…
Razlika je u tome što nije umrla osoba, nego LIČNOST… A zapravo, nije umrla…
Češljajući malo po medijskoj džungli Crne Gore, zapazio sam da se ta vijest svela na nivo “smrti” neke osrednje važne osobe…
I dobio, na žalost, i na taj način, potvrdu da živim u jednom društvu – generalno nekvalifikovanom, da razluči kvalitet od smeća, laž od istine, glorifikacije đe je ne bi trebalo biti od one đe je stvarno treba biti…
A zaista, znate li ko je (i jeste) Branko Radojičić?
Čast izuzecima, ali – uz određeno uvažavanje te neznavenosti – ZNAM DA MNOGI U OVOM NAŠEM DRUŠTVU KOJI BI TO TREBALO DA ZNAJU – NE ŽELE DA ZNAJU…!
Pa šta da onda očekujemo od društva u kom – ne samo srednjoškolci već i sadašnji, a i budući akademski građani, NEĆE, ili ponavljam – NE ŽELE DA SAZNAJU ko je Branko, ko je Jevto Milović, ko je Pavle Mijović, Radoslav – Radoš – Rotković… stotine vrhunskih intelektualaca i naučnika, ličnosti i iz Crne Gore i izvan nje koje su dali nemjerljiv doprinos Crnoj Gori, o kojima sam svojevremeno objavljivao odrednice u mojoj emisiji “Kalendar ” na TV Crne Gore…
Neki od njih su i danas živi, ali pravilo – da se O NJIMA I NJIHOVOM DOPRINOSU DRUŠTVU KOME PRIPADAMO NE ŽELI SAZNATI – važi za sve nijih…
Ja sam eto, jedna od osoba koja neće još uvijek za sebe reći da je “ličnost”, ali koja može da svjedoči tom doprinosu…
Ima od mene i starijih pa to od njih očekujem.
Ovo što slijedi nije baš P.S. ali vjerujem da ima poruku:
Bio sam u trećem Gimnazije… nikšićke, naravno, koja se tih sedamdesetih godina prošlog vijeka kotirala kao jedna od najboljih gimnazija u tadašnjoj SFRJ.
Direktor je bio Branko Radojičić.
Imali smo nekakvu vježbu iz ONO i DSZ ( za one koji ne znaju – Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita)…
Zvuči izanđalo, ali nije ni dan danas…
Ja tek propušio, pravim se mangup, uzmem neki kačket od moje i dan-današnje drugarice Vesne Krivokapić, natakarim ga na glavu i u onoj gomili đaka šetkam hodnikom… Nepristojno, i sasvim protiv pravila ONO i DSZ…
Izlazi gospodin ( u pravom, ne samo tadašnjem socijalističkom smislu riječi) Branko da vidi kakva je situacija ( a inače je imao manir da van fotelje uvijek ima uvid u situaciju u školi) i zapazi bitangu sa ciNgarom u ustima i kačketom, koja se pravi važna…
Vidi i bitanga da je uočena, pa krene put učionice, i ne gasi ciNgar, već ga sakrije u onaj odjeljak klupe đe se stavljaju sveske i udžbenici, skine kačket, ali – majčin sine – dim ne možeš sakriti…
Potom povede gospodin Branko mene u njegovu direktorsku kanecelariju, postavi mi par jednostavnih pitanja na koje nijesam imao odbrambeni odgovor nako da lažem, i nakon toga kaže:
Zovni oca da dođe sjutra, da vidimo što ćemo sa tobom. Ovo što si uradio je dovoljno da te išćeramo iz Gimnazije…
Ja sam se ima’ onesvijestit.
Nijesam bio ni loš đak, naprotiv, ni problematičan u bilo kom smislu…
Dođem kući, ispričam ocu sve (a on je bio dobar prijatelj sa Brankom)…
Tajo je bio crnji u licu od mene…
No, $utradan, nađemo se mi u kancelariju, a meni Branko samo postavi jedno pitanje: “Jes` ti ođe došo da učiš ili da brukaš oca?”
Tu se priča završila.
Pamtim tu lekciju i dan-danas, zato ovo i pišem.
Branko nije bio samo naučnik, tvorac izuzetnih publikacija iz domena geografije, čija vrijednost još nije na žalost prepoznata dovoljno…
Bio je sjajan pedagog i profesor, iskreni borac za valorizaciju pravih vrijednosti Crne Gore, koju je on promišljao na način kako bi trebalo da je promišlja najveći dio onih koji u njoj žive… Pošten, jednostavno rečeno – način…
Jes da je vrijeme majstorsko rešeto, ali moja malenkost za Branka Radojičića je već ranije spoznala da je riječ o LIČNOSTI koja se zaista “imala rašta i roditi”!
Slava tri i hvala za sve što sam naučio od tebe, dragi čovječe…
Gromada intelektualna gospodska pojava sa supugom Dušankom najzgodniji gospodski par grada N . Veliki Branko Radojičic uzdignute glave ka nebesima . Hvala za privilegiju što sam Vas poznavao za nezaboravne gimnazijske dane nekada sretnog i intelektualno mocnog grada N
Moj uzor uvaženi profesor.
Branko Radojičić je bio INSTITUCIJA!
Poštovani i cijenjenii profesor na Filozofskom fakultetu u Niksicu – odsjek geografija.
Zaista jedno veliko ime i velika ličnost.
Ogromno znanje je posjedovao i prenosio svojim studentima .A mi svojim učenicima.
Veliko poštovanje profesore.
Branko Radojičić je jedan od znamenitijih Nikšićana dvadesetog vijeka. Čuveni direktor Gimnazije i profesor univerziteta.
Meni je u skoli Ratko Zaric razredna bila Dusanka Radojicic. Njegova supruga. Prvi razred gimnazije Stojan Cerovic. Davnih 70 tih.
Branko je bio institucija!
Znamo ko je prof.Branko Radojicic.
Akademik Branko Radojicic je Velikan Crne Gore.Ostavio je Crnogorcima geografsku bibliju,da znaju i nauce sve o Crnoj Gori .
Njegova Geografija ce vaspitavati mlade generacije da imaju vise postovanja i ljubavi prema svojoj derzavi.
Nikad nisam upoznao nekog iz ex Yu a da njegova skola ili grad nisu bili medju prva tri u Jugoslaviji.
E, onda povjeruj, Nikšićka gimnazija jeste bila elitna u svim smislovima te riječi. Kao stara Nikšićanka to znam i potvrđujem. Uzgred, Boka, ipak nije Hrvatska nego Crna Gora, u kojoj, s uvažavanjem, žive i Hrvati.
Zato sto znas ukupno 3 ljudi?
Veliki, mudri i blagi čovjek, nikada povišen ton, a toliki autoritet i za kolege i đake.. Nezaboravan.
Ja samo znam teču milovana iz trstenika radojicic.
Poštovani Branko bio je direktor čuvene nikšićke gimnazije dok sam bio u njoj učenik od daleke 1963. do 1967. Nedavno je moja generacija proslavila u Nikšiću 55 godina mature i s ponosom smo pominjali Branka. Jednom sam ga davno i intervjuisao.
Otac Nebojše Radojičića, najpoštenijeg gradonačelnika Nikšića.