Vjerovati svojim očima ili Raoniću na riječ?

Piše: Aleksandar Radoman

Petoga septembra 2021. godine rano ujutro RTCG je objavio vijest da je na Cetinju pucano na policiju. Generalni direktor RTCG-a Boris Raonić – na prozivke da je RTCG objavio lažnu vijest – odgovorio je da će „sjutra“ objaviti snimke koji će potvrditi da je vijest tačna.

To Raonićevo „sjutra“ nije svanulo ni evo godinu i po dana nakon što je najavljeno. Na Cetinju nije pucano na policiju, na Cetinju je policija „pucala“ na građane – gumenim mecima, šok bombama, suzavcima, bagerima, a komandu „bolje mi njih, nego oni nas“ izgovorenu od policijskoga funkcionera pred napad na građane nijesmo zaboravili. Generalni direktor Raonić, naravno, nikad se nije izvinio crnogorskoj javnosti zbog širenja deziformacija i lažnih vijesti, koje su u tom trenutku mogle imati tragične posljedice.

Ni mjesec dana prije no će Vladimir Putin pokrenuti agresiju na Ukrajinu na portalu RTCG-a objavljen je naslov „Ukrajinci napali Lugansku Republiku?“ Menadžment RTCG-a ovu sramnu putinovsku propagandnu manipulaciju pravdao je „preuzimanjem s drugih portala“. Što baš tu lažavinu preniješe s drugih portala, nije jasno samo nekom ko ne vidi što je od Javnoga servisa napravio Boris Raonić.

Prije nekoliko neđelja RTCG je na novinarsku poziciju uposlio osobu koja se po svim kriterijima može smatrati prononsiranim klerofašistom, homofobom i mizoginistom. Na upozorenja iz NVO sektora da je upošljavanje osobe koja promoviše problematične društvene vrijednosti neprihvatljivo za Javni sektor, generalni direktor Raonić je odgovorio da dotični uopšte nije takav kakvim se čini i da je za takav njegov imidž kriv hakovani tviter nalog.

To što dotični ima i fejsbuk nalog na kojem promoviše iste takve vrijednosti i što se, ostalom, nerijetko i pred kamerama ogledao u promociji govora mržnje, direktor je Raonić prećutao, ostavljajući vjerovatno za „sjutra“ pribavljanje neoborivih dokaza da ne treba vjerovati vlastitim očima, već direktoru Raoniću na riječ.

I tako dođosmo do primjera otvorene diskriminacije novinara Radija Crne Gore zbog upotrebe crnogorskoga jezika. Tvrdnju novinara da ga je izvjesni urednik Tomašević uklonio iz informativne redakcije uz upozorenje zbog korišćenja crnogorskoga jezika potkrijepili su i iskazi drugih novinara, kojima je na manje direktan način sugerisano da pripaze kako pričaju.

Opravdane reakcije pojedinaca i udruženja kojima se upozorava da je po srijedi opasna diskriminacija i povreda Ustava, međutim, raskrinkao je po svom dobrom običaju generalni direktor Raonić. U demantiju Raonić veli da je tek doputovao u Crnu Goru, što bi u kakvom petparačkom trileru trebalo da mu bude uvjerljiv alibi, da bi potom objasnio kako je manirom prekaljenog staljiniste identifikovao i saslušao lica osumnjičena za korišćenje crnogorskoga jezika, uvjerivši ih da će on lično stati u njihovu zaštitu.

Je li im rekao i da će im Đura oprostiti što ih je tukao, ne može se jasno razabrati iz Raonićeva demantija, ali da je cijela zavjera konstrukt nacionalista i ekstremista u pravcu „nacionalne histerije o kršenjima prava i ugroženosti“ Raoniću je jasno kao bijeli dan. Ipak, i pored širokoga manevra zaobilaženja istine, Raonićev demanti zapravo je potvrdio da je novinar – i to baš jedan od onih isljeđivanih pod sumnjom da koriste crnogorski jezik – udaljen iz programa koji je vodio!?

U jednom kraćem osvrtu koji je prethodio demantiju generalni direktor s izvjesnom śetom žali što su njegovi bivši saborci iz devedesetih postali ekstremisti i nacionalisti. Za razliku od 90-ih kad su isti bili instrument u rukama CIA i Vatikana, Raonić koji je u međuvremenu promijenio društvo nas uskrajuće za informaciju jesu li sad njegovi bivši saborci na poslu odbrane građanske, sekularne i multikulturne Crne Gore u službi iluminata, masona ili ljudi-reptila.

U čijoj je službi Raonić danas to već nije nikakva tajna. Dovoljno je propratiti njegov angažman – od nezakonitoga imenovanja (kako je to utvrđeno prvostepenom sudskom presudom), preko pomenutih i nepomenutih propagandnih spinova, upošljavanja kadra po kriteriju litijaške legitimacije, do toga koje su ga političke strukture instalirale na mjesto generalnoga direktora RTCG, a da za tu poziciju nije imao ni adekvatnu profesionalnu biografiju, ali ni neophodne zakonske uslove.

Ako je uspio dio svojih upošljenika spremnih da lajkuju svaku njegovu fejsbuk lažavinu ubijediti u to da vjeruju njemu a ne sopstvenim očima, ili ih bar za servilnost nagraditi bonusima i unapređenjima, Raoniću bi ipak moralo biti jasno da mali blefovi sitnih duša ne prolaze van kruga njihovih posilnih. A morao bi znati i da ono što on u kontinuitetu radi – prilježno slijedeći agendu beogradskih i moskovskih autokrata – priziva krivičnu odgovornost, bio on hakovan ili ne.