Zašto crnogorski studenti uče iz fotokopiranih udžbenika

Crnogorski studenti rijetko uče iz originalnih knjiga zato što ne mogu da ih priušte zbog visokih cijena, a u bibliotekama nema dovoljno primjeraka za sve, pa su prinuđeni da kupuju kopije iz fotokopimica gdje se nesmetano umnožavanjem primjeraka krše autorska prava, piše Pobjeda.

Nadležni organi su svjesni neuređenosti te oblasti, ali još nemaju zajedničku jasnu strategiju kojom će riješiti to pitanje u obostranu korist studenata i autora udžbenika. Prećutno odobravaju da se krše autorska prava onih čija izdanja se bez saglasnosti kopiraju u fotokopirnicama, što je praksa koja je nepoznanica u razvijenim zemljama poput Austrije, SAD-a, Slovenije…

Sa crnogorskim studentima koji studiraju u tim zemljama Pobjeda je razgovara kako su tamošnje visokoškolske ustanove riješile problem, a između ostalog, ispričali su da je u bibliotekama fakulteta obezbijeđen dovoljan broj knjiga za sve studente ili da u cijenu školarine koju plaćaju od studentskog kredita dobijaju udžbenike. Moguće je da će se u Crnoj Gori to pitanje dijelom riješiti kroz Pravilnik o izdavačkoj djelatnosti Univerziteta Crne Gore, kojim je, kako je ispričao predsjednik Uređivačkog odbora UCG Stevo Popović, predviđeno da svaka katalogizovana publikacija sa logom Univerziteta bude, primarno objavljena u elektronskoj verziji. Bila bi besplatna za studente, ali nije još izvjesno hoće li kroz taj sistem uvrstiti i već štampane udžbenike, budući “da nije lako sakupiti sva dosadašnja izdanja u elektronskoj verziji, ali će raditi na tome”.

Profesor Stjepan Malović iz Hrvatske je jedna od brojnih žrtava čija se knjiga Osnovi novinarstva, bez njegove saglasnosti, kopira u podgoričkim fotokopirnicama za sedam osam eura, a cijena originala je aproksimativno oko 35 eura. Sve je, kaže on, postavljeno nakaradno, bez logike, a pojašnjavajući zašto knjige nijesu jeftine, kaže da izdavači mogu pričati do sjutra kako formiraju cijenu, ali smatra da su za sve krivi mali tiraži, pa je cijena svojevrsni korektiv. Da bi poboljšali prodaju udžbenika za nastavu pojedini saradnici Filozofskog fakulteta UCG ranije su čak pribjegavali nedopustivom ponašanju uslovljavali su studente da moraju da kupe originalnu knjigu, zbog čega su, kazao je za Pobjedu dekan te ustanove Goran Barović, ostali bez posla.

Ako ima i danas takvih pojava, poručuje da mu se dostave dokazi, kako bi preuzeo pravne postupke prema neodgovornim kolegama. Među fotokopimicama koje je Pobjeda obišla je i “Student”, koja se godinama nalazi u prostorijima Tehničkih fakulteta u Podgorici, a čiji vlasnik Dragan Krgović je pojasnio da su na javnom oglasu dobili taj prostor koji koriste, precizirajući da nikako ne smiju kopirati udžbenike, ali ako neko donese iskopiranu knjigu onda kopiraju taj primjerak, jer “više ne kopiraju udžbenik, nego neku kopiju”. Kopija jednog lista je dva centa.

Advokat Nikola Martinović, međutim, ističe da prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima kopiranje autorskog djela bez saglasnosti izdavača predstavlja najflagrantnije kršenje autorskih i sordnih prava.

“Takvo umnožavanje knjiga ravno je krađi eksponata iz izloga kojeg ste ciglom razbili”, rekao je on, dodajući da se krše autorska prava i onda kada se u fotokopirnicama umnožava već kopirana knjiga.

Iz Uprave za inspekcijske poslove nijesu odgovorili na pitanja Pobjede jesu li reagovali i, možda, sankcionisali nekoga ko se oglušio o autorska prava.

Predsjednik Uređivačkog odbora Univerziteta Crne Gore Stevo Popović detaljnije je ispričao kako treba riješiti ovaj problem. Pored aktivnosti odgovornih državnih službi, prema njegovim riječima, pitanje bi trebalo rješavati i jačanjem svijesti. To što se radi u fotokopirnicama, kaže on, ozbiljno je kršenje Zakona, a smatra da bi u svakoj knjizi trebalo da, na vidljivom mjestu, piše da je zabranjeno nezakonito umnožavanje.

“Imenovan sam i za člana Etičkog komiteta. Otvaraju se, već ozbiljna pitanja oko kršenja akademskog integriteta, a siguran sam da će se otvarati i ubuduće. Trebalo bi uzeti u obzir da ga dosta ljudi krši sa predumišljajem, ali ima i onih koji to rade iz nehata, iz neznanja jer nisu postajala jasna formalna pravila. Najveći problem je u tome što je teško odlučiti odakle prvo da se krene sa suzbijanjem istog. Na primjer, može se desiti da se sankcionišu oni koji su napravili mnogo manje prekršaje od onih drugih koji, ipak ostaju nekažnjeni, i to nije fer”, kaže on.

Prema njegovom mišljenju, trebalo bi, prije svega, uložiti značajan napor da se ljudi obrazuju i upute kako treba da se ponašaju u skladu sa nedavno utvrđenim zakonskim regulativima, a tek onda, za one koji se i tada ogluše o propisana pravila, pripremiti oštre sankcije za primjer svim potencijalnim prekršiocima.

Broj udžbenika koje je izdao UCG u posljednjem periodu, sudeći prema njegovim riječima, nije tako veliki, u odnosu kolika potreba postoji. U proteklih šest-sedam godina, UCG je izdao oko 30 knjiga, a Popović pretpostavlja da su, s druge strane, udžbenici potrebni za nastavni proces izdavani i kao autorska izdanja, mimo UCG. Pojašnjava da su udžbenici koji su posljednjih godina štampani na UCG, po pravilu bili tiraža od 300 primjeraka i njihovo štampanje je finansirao Univerzitet, dok su autori, pored jedne desetine tiraža, dobijali i jednokratni honorar u iznosu od 90 eura po tabaku što je, za knjigu od npr. 100 stranica iznosilo malo više od 200 eura.

Kako bi poboljšali oblast izdavaštva, između ostalog, naporno se radilo na izradi novog Pravilnika o izdavačkoj djelatnosti a koji je Senat UCG ljetos usvojio. Novim dokumentom je predviđeno da, pored mnogo jednostavnijih i efikasnijih procedura evaluacije, svaka katalogizovana publikacija sa logom Univerziteta bude, primarno objavljena u elektronskoj verziji.

“Čim se donesu podaci za primjenu novog Pravilnika i kreira elektronska platforma za prijavu publikacija, biće raspisan konkurs, a očekujemo da će to biti, najkasnije početkom februara naredne godine”, rekao je on.

Autori bi, ipak, kaže dekan Filozofskog fakulteta Goran Barović, morali da imaju razumijevanja prema studentima, “ako se snađu” za neku knjigu, dok im ne stvore uslove da kupuju originale.

“Jer, ipak, je najvažnije da student dobije materijal iz kojeg će učiti i naučiti ono što je potrebno”, kazao je on.

Barović smatra da većina studenata još nije izgradila naviku da knjige kupuju ako za to postoji uslov, jer svaka od njih će im i poslije studija, nakon stečene diplome, biti oslonac za bavljenje strukom. Više je razloga, kaže on, što ne kupuju originalne knjige – jeftinije kopije, materijalni status studenata.

“Mada, posljednjih godina na UCG, na osnovu odluka Ministarstva prosvjete, tj. promjene Zakona o visokom obrazovanju, svi studenti imaju status finansiranja iz budžeta, odnosno ne plaćaju svoje školovanje, jer te troškove pokriva država, pa po tom osnovu nemaju izdataka. Kao razlog javlja se i problem što su neka izdanja davno izašla iz štampe pa su tiraži rasprodani, a razlog može biti i mali tiraž izdanja, koji kasnije nije dopunjavan”, rekao je on.

I Barovićevih knjiga ima u fotokopirnicama, ali nije pravio problem zbog kopija, jer kaže da je štampani tiraž davno podijeljen.

“A nije bilo novog doštampavanja. Studentima je često ovo jedini način da dođu do literature koja im je potrebna za spremanje ispita”, rekao je on.

Sudbina udžbenika u visokom školstvu, kaže profesor dr Stjepan Malović, koji je ranije predavao na crnogorskom Fakultetu političkih nauka, paradigmatična je za opše stanje fakulteta u regiji. Situacija je, dodaje on, svugdje, manje-više, jednaka: studenti ne kupuju udžbenike, već ih nabavljaju u fotokopirnicama iza ugla.

“Još i gore: umjesto jeftine kopije, fotokopimice nude studentima “skriptu”, skraćenu verziju koju je neko anonimno napravio na temelju udžbenika, pa je studenti koriste kao jedinu literaturu za ispit. Kada sam nailazio na te “skripte”, u Zagrebu, Podgorici ili negdje drugdje, dizala bi mi se kosa na glavi. Zar je to gradivo koje ja predajem? Ali, studenti uvijek idu linijom manjeg otpora, studiranje se pretvorilo u štrebanje za ispit, pa se metode ne biraju”, kaže on.

Govoreći o pojavi fotokopiranja udžbenika u Hrvatskoj, ističe da po tom pitanju misli da nema bitnih razlika među zemljama bivše Jugoslavije, a da je stanje u EU nešto bolje.

“Ali ni tamo ne cvjetaju ruže”, rekao je.

Odgovarajući na pitanje da li studenti u hrvatskim bibliotekama fakulteta imaju na raspolaganju udžbenike iz svih predmeta, kaže da dobijaju neka skromna sredstva za kupovinu knjiga i trude se da za svaki predmet osiguraju određen broj koje je predmetni profesor stavio kao obaveznu literaturu, ali je on “sramotno malen u odnosu na broj upisanih studenata”.

“Pa su oni osuđeni na fotokopirnice i jeftine ilegalne skripte”, rekao je.

Knjige su, smatra Malović, s druge strane, nepristojno skupe.

“Nikada nisu bile jeftine, ali ja sam kao student, kao i moje tadašnje kolege počeo stvarati svoju stručnu biblioteku i imam ih još i danas. Tada to nije bio značajan trošak. Danas, to je malo bogatstvo, a na jeftinijim smartfonima literatura je udaljena tek jedan klik”, kaže on.

Precizirajući zašto udžbenici nijesu jeftiniji, kaže da su za sve krivi mali tiraži.

“Prodati 500 primjeraka je pravi uspjeh. A to je mali prihod, pa je cijena svojevrsni korektiv. Zato su kopirnice koje nude kopiju za osam-devet eura atraktivne. No, ujedno ugrožavaju pravu knjigu. Pravo vrzino kolo. Smatram da vrijednu naučnu knjigu treba finansijski potpomagati država i to obilnije nego sada, jer time promoviše nacionalnu nauku”, rekao je on.

Malović kaže da savremeno izdavaštvo ne može bez autora, ali neki misle da ih ne treba plaćati.

“Treba platiti prevodioca, lektora, dizajnera, daktilografa, ali ne i autora. Jer, neka bude sretan što mu objavljujemo knjigu. Moj pokojni profesor Radovan Vukadinović je od honorara jedne od prvih knjiga, davnih sedamdesetih godina, mogao kupiti jednosobni stan. Ja sam kupio barku, grob na Mirogoju i TV u boji. A danas sam sretan ako dobijem honorar od 1-2.000 eura. Ko onda pita za autorsko pravo”, kaže Malović.