Presedan: Izmjenama i dopunama Zakona o radu izvršeno pravno nasilje

Piše

prof.dr Vesna Simović Zvicer, profesorka radnog prava i koordinatorka radne grupe…

Sadašnja skupštinska većina, je na posljednjem sastanku usvojila izmjene Zakona o radu koje se između ostalog primenjuju na prestanak rada po snazi zakona, koje obezbeđuju da će zaposlenom prestati radni odnos po zakonu kada napuni 66 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja. Pored toga, odnos za zapošljavanje će prestati sa sprovođenjem zakona i zaposlenima čiji se staž računa sa povećanim trajanjem, u zavisnosti od stepena povećanja staža osiguranja – smanjuje se i starosna granica za prestanak radnih odnosa po zakonu.

Nova zakonska rješenja čine presedan i u pogledu njihovog usvajanja i u sadržajnom smislu. Naime, izmjenama i dopunama Zakona o radu izvršena je vrsta pravnog nasilja, jer su bez konsultacija i bilo kakvog obavještenja protiv socijalnih partnera izvršene izmjene i dopune zakona. Došlo je do socijalnog dijaloga – na kojem je Crna Gora dužna da ratifikuje Međunarodnu konvenciju radničke organizacije broj 144 na trojnim konsultacijama. Želim da napomenem da je novi Zakon o radu usvojen krajem decembra 2019. godine, da je trodjelna radna grupa radila na nacrtu Zakona o radu više od tri godine i da je usvojeno rješenje (koje važi za prestanak radnog odnosa po zakonu) je ugrožen…

Proceduri usvajanja izmjena i dopuna Zakona morala je da prethodi finansijska analiza – u kojoj mjeri će nova rješenja uticati na održivost postojećeg penzionog sistema. Da istaknemo, naš sistem penzionog osiguranja se zasniva na sistemu generacijske solidarnosti ili raspodjele u toku. To znači da se isplata penzija sadašnjim penzionerima vrši po osnovu isplate doprinosa od strane poslodavaca za tekuće zaposlene. Sa ovakvim finansijskim sistemom, da bi fond za penzijsko i invalidsko osiguranje bio samoodrživ, potrebno je imati odnos između zaposlenih i penzionera 3:1, pa su tri zaposlena protiv jednog penzionera.

Ozbiljnost problema sa primjenom takvog rješenja suočava se sa penzionisanim sistemom u Crnoj Gori najbolje potvrđuje broj zaposlenih i penzionera u Crnoj Gori. Naime, broj zaposlenih prije krize kovida bio je oko 200.000, tako da najnoviji podaci iz maja 2021. godine ukazuju da je ukupan broj zaposlenih u Crnoj Gori pao za skoro 50.000, pa je sada 153.171. Ako se ima u vidu da je ukupan broj penzionera u Crnoj Gori 121.148, može se zaključiti odnos zaposlenih i penzionera u Crnoj Gori 1,26:1. Jasno je da u takvoj situaciji naš PIO fond nije samoodrživ, a za redovnu uslugu penzija neophodna je podrška iz budžeta Crne Gore. Dakle, usvajanju kontroverznih rješenja nije prethodila finansijska analiza broja lica koja će prestati da rade pod silom zakona i koja će potom postati korisnici prava na staru penziju.

Osim toga, presedan je napravljen i u sadržajnom smislu – jer novo rješenje podrazumijeva da će radni odnos prestati zakonom ne samo onima koji su napunili 66 godina života i 15 godina staža osiguranja, već i zaposlenima koji ostvarili pravo na staž sa povećanim trajanjem! Na ovaj način, zaposleni čiji je staž sa povećanim trajanjem računao zbog rada na radnom mestu koje je posebno teško, opasno i štetno po zdravlje dovode se u situaciju da bi njihovo zapošljavanje prestalo da prolazi kroz volju znatno ranije u odnosu na opšti starosni limit koja je namijenjena kao uslov za prestanak zapošljavanja. Takvo rješenje potvrđuje da zakonodavci ne razlikuju osnovne zakonske ustanove, kao što su: “prestanak rada na snagu zakona ” i “ostvarivanje prava na starosnu penziju”.

Pravo na starosnu penziju je jedno od prava iz prava penzijskog i invalidskog osiguranja koja je povezana sa rizikom od starosti. Za ostvarivanje ovog prava države u okviru svog pravnog sistema stvaraju manje ili više strože uslove, u zavisnosti od nivoa samoodrživosti sredstava od kojih se finansiraju starosne penzije.

Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju u članu 17 pruža uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, a jedan od onih uslova je kada je osigurani 66 godina života (muško), odnosno 64 godina života (ženski) i najmanje 15 godina života (ženskog) i najmanje 15 godina staža osiguranja, dok član 18 obezbjeđuje uslove pod kojima je starosna granica za zaposlene koji rade na poslovima sa povećanim trajanjem. Ovdje je važno istaći da Zakon o PIO obezbjeđuje uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, a postupak ostvarivanja ovog prava pokrenut je zahtjevom osiguranika. Dakle, pravo na starosnu penziju ostvariće ako to želi, jer se u ovim slučajevima ne radi o prekidu radnog odnosa po zakonu – ni poslodavac nema pravni osnov da donese rješenje za prekid odnosa za zapošljavanje osim ako se poslodavac obraća po zahtjevu za prestanak zapošljavanja (da li je saglasan ili sam podnese ostavku).

Pored uspostavljanja pravnih nesigurnosti u zemlji koja je najozbiljniji kandidat za članstvo u EU, smatram da je pravo na rad za zaposlene koji su na broju povećanog trajanja, jer ova kategorija zaposlenih – koja decenijama uživa posebnu zaštitu na radu vodi do neravnopravnog položaja u odnosu na ostale zaposlene – jer će njihov radni odnos prestati zakonom prije 66 godina. Podsjećam vas da u duhu evropskih standarda postoji zakonsko ograničenje svih prava, čak i prava na rad omogućena su zaštita javnog reda, javnog zdravlja, javne bezbjednosti i javnog morala. Nijedan od navedenih razloga ne postoji. Podsjećam vas da je u duhu evropskih standarda koji se tiču zabrane diskriminacije, ograničenja prava ili nejednakog tretmana dozvoljeno ako je neka odredba objektivno i razumno opravdana pravnim objektom, koji inače nije bio.