A Limenka?

Piše: Ljubomir Filipović, analitičar CdM-a

Riječ je o borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala – možda i jedine teme gdje bi nova većina mogla da napravi udarac i poentira – a ne radi to. Mnogi od simpatizera vlasti dok ovo čitaju doživljavaju „gotcha” momenat i kažu: “jeste, ali pravosudni organi su blokirani, tužilaštvo je pod kontrolom stare vlasti”. Ok, jasan argument i stoji djelimično, kada je procesuiranje potencijalnih krivičnih dijela u pitanju, tužilaštvo i sudstvo su mogli, ali nisu procesuirali i kaznili mnoge sumnjive poslove – ali ne samo tadašnje vlasti, nego i sadašnje. Sjetimo se samo kako su tretirali zicer koji su imali sa Batom Carevićem i uzurpacijom državne imovine.

Da budemo fer, imalo je tužilaštvo i ozbiljnih momenata borbe protiv korupcije u redovima bivše vlasti. Sjetite se da su gradonačelnici bar tri grada uhapšeni i osuđeni, i da su ti procesi politički dosta koštali taj isti DPS kojem se s pravom spočitava da je tokom trodecenijske vlasti zarobio institucije.

Ipak, hajde da za potrebe ovog teksta uzmemo da pravosudni organi nisu radili ništa i da su pod potpunom kontrolom bivše vlasti.

Evo se bližimo godišnjici izbora i visi jedno važno i logično pitanje – pored toga što na svojoj strani imaju najobučenije novinare istraživače u zemlji, pored toga što su im sada dostupne sve arhive, koju su to novu aferu otkrili, ako isključimo onih par relativno sitnih zloupotreba na početku, koje su im vjerovatno dojavljivali ljudi iz sistema da kupuju naklonost novih šefova? I na te zloupotrebe je, uzgred-budi-rečeno, ono isto “partijski kontrolisano tužilaštvo” odmah reagovalo.

Osim toga, poput dobro istreniranih kanarinaca, ponavljaju iste afere o kojima smo sve čuli u medijima i prije njihovog dolaska na vlast: Limenka, Abu Dabi, Vektra, Koverta….. Toliko su nažalost izlizali te teme da one ni kod koga više ne bude onaj osjećaj skandaloznosti koji bi probudio javnost da natjera institucije da rade svoj posao. Evo i ovo što je objavio nedavno Le Monde, nikakvu rezonancu nije imalo u crnogorskoj javnosti, jer je riječ o temama koje su se, kako rekoh,  vremenom izlizale i izmrcvarile, koliko god da su važne i vrijedne pažnje. Senzacionalizam, polovično odrađen posao prilikom tretiranja ovih ozbiljnih tema značajno je doprinio tome.

Kreirali su nekakva silna tijela – savjete i komisije za borbu protiv korupcije, predstavljali redovne aktivnosti tužilaštva i policije kao njima naređena spektakularna hapšenja i odjednom stali. Biće da su potrošili sve zalihe tema koje su paradoksalno pokrenute za vrijeme bivše vlasti, jer su očigledno neposobni da pokrenu nove.

A sad zamislite da su sjeli i zagrijali stolice umjesto što su izigravali plejbojeve i japije. Da je Dritan angažovao onoga za dramu talentovanog momka što ga prati sa selfi stikom po Italiji i Sarajevu i snima spotove, da zajedno sa novinarima istraživačima, nevladinim aktivistima, finansijskim analitičarima, državnim revizorima, kontrolorima, inspektorima, sa kim god – uđe u arhive i predstavi javnosti što je to što su nam radili “krvnici” sve ove godine, što je to zbog čega tvrde da se vlast smijenila. Mislite da bi iko protestovao, da bi se iko pokrenuo da stane u odbranu onih koji su činili loše?

Ovako se postavlja pitanje jesu li nas zbilja opustošili kao zemlju kako su nam govorili da jesu, ili je sve bilo rekla-kazala.

Većina nas zna zbog čega se stvarno vlast smijenila, ali u ovom tekstu sam odlučio da ne pišem o tome. Umjesto toga želim da naglasim koliko je borba protiv korupcije u stvari paravan za neke druge stvari koje su ovoj vladi ipak najvažnije.

Pored te osnovne funkcije ove vlasti, nije to ni pogled u budućnost, to je samo puka želja za moć i borba za privilegije. Pored svega toga, kada ne preispituju prošlu vlast, kako da očekujemo da će preispitati i svoje?

Od njih ipak treba da očekujemo da će na svaku kritiku do narednih izbora odgovarati nonšalantno sa “a limenka?” , misleći da su izgovaranjem ovoga poput kakve šamanske mantre pročistili sebe i dovoljno moralno izbalansirali da nastave dalje sa državnim jaslama finansiranim bonvivanstvom.

Ako bih morao u ovom trenutku da smislim moralnu maksimu ove vlasti, bilo bi to: “dovoljno je da ne budu gori, a ako su isti, i neka su, samo da nose prave dresove”.