Kolumne

Anatomija kolapsa jedne retrogradne i destruktivne političke grupacije

Piše, Goran Popović

Grupa lica koja su zvanično osumnjičena za najteža krivična djela, a koja se još predstavlja kao Predsjedništvo Demokratskog fronta, ovih dana pokazuje ozbiljne simptome paranoidne agresivnosti, nosi rizike i predstavlja očiglednu opasnost za pojedine građane i društvenu zajednicu u cjelini.

Do sada javno demonstrirano besprizorno ponašanje lidera DF-a, nakon poziva četničkog vojvode Andrije Mandića članovima i simpatizerima na obračun sa „ličnim neprijateljima“, sada prijeti da preraste u masovno pljuvanje, guranje i šamaranje po ulicama, kafanama i kućama.

Samo iz takve, paranoične vizure stvarnosti, koja po definiciji jeste bolesna ideja vlastite veličine i umišljaja sopstvenog proganjanja, lideri Fronta mogli su ovih dana da emituju nekoliko monstruoznih konstrukcija. Njihova fantazmagorija ima vrlo širok spektar – od halucinacija o tome da je „Crna Gora na ivici građanskog rata“, preko „samoodbrane do posljednjeg metka u Crnoj Gori“, do egzodusa Srba iz Crne Gore, po nekakvom „Oluja“ planu, prema kojem je trebalo da „Srbi vozovima, kamionima i traktorima“ budu iseljeni. Negdje?!

Eskalacija mentalnih problema lidera DF

Odavno je bilo jasno da takva lica, opasna po okolinu, kao u svim civilizovanim zemljama, treba da budu „izolovana“, kako ne bi produkovala rizike za pojedinačnu i opštu bezbjednost. Ali, država Crna Gora je u njihovom slučaju pokazala izuzetnu tolerantnost. Naglašeni altruizam i privrženost principu prezumpcije nevinosti vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića, naime, omogućili su im, nažalost, da i dalje divljaju crnogorskom javnom scenom.

Silazna linija na grafikonu političkog rejtinga, dodatno je uticala na eskalaciju mentalnih problema lidera DF. Kada su, uz svu političku podršku nekih centara moći iz Moskve, i finansijsku logistiku, očitovanu u desetinama hiljada dolara i eura, iz još neutvrđenih izvora, pronađenim u „audiju“ vozača Nebojše Medojevića, doživjeli debakl na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima, i kada su dodatno kolabrirali na lokalnim izborima u Novom, lideri DF su se našli u dvostruko nezavidnoj situaciji – da se pravdaju svojim sponzorima zbog neuspjeha u rušenju vlastite države, i da se, na drugoj strani, brane pred ovom državom zbog namjere da je sruše. Prosto, nemoguća misija!

Konstrukciona greška

Ali, nije to od juče. Demokratski front je od svog nastanka imao konstrukcionu grešku. Već u svom nazivu sadrži dva terminološka kontrapunkta – demokratski i front, što je od starta ukazalo na svu kontroverznost same ideje njegovog osnivanja.

Sazdan od programski dijametralno suprotstavljenih političkih subjekata, Nove srpske demokratije i Pokreta za promjene, sa “uvezenim” liderom Miodragom Lekićem, i uz novopridošle otpadnike iz nekih drugih partija, poput Milana Kneževića i Predraga Bulatovića, imao je sve karakteristike političkog nedonoščeta, sa vrlo naglašenim problemima u razvoju.

Tragajući za političkim identitetom DF teoretičari su ga, kompromisno, definisali kao politički savez sa karakteristikama “konzervativizma, evropeizma i srpsko-crnogorskog unionizma”, šta god to značilo. Čak i dobro upućenim analitičarima teško je bilo preciznije odrediti šta je zapravo politička orijentacija ovog saveza. Ostala je i do danas nepoznanica kakav stav DF ima prema strateškim državnim interesima, crnogorskoj nezavisnosti, integracionim procesima, ekonomskom razvojnom konceptu…. I da li bi Crna Gora, nakon njihove, malo vjerovatne, eventualne izborne pobjede, ostala nezavisna evropska država ili bi krenula stranputicama nekih istazijskih integracija.

Destrukcija kao cilj

Crna Gora i njena budućnost i nijesu nikad bili u fokusu političkog udruživanja četničkog vojvode Mandića i “evropskog konzervativca” Medojevića. Jer, osnovni zajednički imenitelj konstituenata DF- a bio je samo i isključivo destrukcija crnogorske države i rušenje Mila Đukanovića i njegove vlade, bez nagovještaja bilo kakve vizije budućeg državnog statusa i puta Crne Gore.

Sve se završavalo na iscrpljujućim, uporno ponavljanim tiradama o “organizovanom kriminalu i korupciji na najvišem nivou”, bezuspješnom spinovanju raznih afera i stalnom ogovaranju vlastite države na brojnim međunarodnim adresama.

Prepoznato je, međutim, da su inicijatori osnivanja DF-a Andrija Mandić i Nebojša Medojević, u ovom novom savezu zapravo pokušali da saniraju svoje političke neuspjehe. Sindrom hroničnih političkih gubitnika šest godina nakon obnavljanja crnogorske državnosti bio je, te 2012. godine kada je osnovan Front, već toliko uočljiv da su Nova srpska demokratija i Pokret za promjene morali nekako da ga zaustave.

Lider Nove, naime, shvatio je da od ostvarenja njegovog osnovnog programskog cilja definisanog kao “velikosrpski projekat” ne može biti ništa sa “zakovanih” šest do sedam odsto biračkog tijela na krilima srpskog nacionalizma.

Prosta računica, naime, ukazivala je na činjenicu da većina srpskog nacionalnog korpusa u Crnoj Gori na izborima daje glas DPS-u. Mandić, ovjenčan titulom četničkog vojvode, zato je požurio da napravi kakav-takav širi, bolje reći savez lažne građanske provenijencije, kako bi njegova sve bljeđa nacionalistička politička ideja nekako opstala.

Sa druge strane, lider PZP-a, suočen sa sunovratom rejtinga svoje partije, tražio je neko utočište u bilo kakvoj snažnijoj političkoj strukturi, kako bi izbjegao nezaustavljivi pad ispod izbornog cenzusa. Uvezeni lider Miodrag Lekić, kao i nekoliko disidenata iz drugih partija sa crnogorske političke scene, trebalo je tada da posluže samo kao virtuelno demokratsko pakovanje i kamuflaža za ostvarivanje Mandićevih i Medojevićevih taktičkih projekcija.

Što se grbo rodi…

Ali, “što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi”… Nakon manje od tri godine Demokratski front počinje da se raspada. Njegov lider Miodrag Lekić tada kaže “da se u Frontu nastavlja pojačana tendencija sve češćeg promovisanja pojedinačnih politika, kao i postojanje više politika koje su ponekad međusobno kontradiktorne”. Zato je ekspresno “ispraćen”.

Sa Lekićem početkom 2015. godine DF definitivno napušta i Mandićev potpredsjednik Goran Danilović, te još nekoliko poslanika Fronta koji stiču status “nezavisnih”.

Unutar DF-a, međutim, počelo ja da vri i ranije. Načelna Lekićeva umjerenost počela je mnogo da smeta lideru Nove pa je jedva dočekao da ga eliminiše, a Medojević nije imao izbora, jer ako ga otpiše Mandić “osta slamka među vihorove”. Mandića je posebno nervirao umjeren stav prema NATO integracijama Crne Gore.

To dobro primjećuje Andrej Nikolaidis koji u briljantnoj analizi još tada kaže:

“Ulaskom u NATO Crna Gora trajno izlazi iz zone uticaja Rusije i Srbije. Za Mandića i njegove to je game over. Svako onaj ko je mislio i građane ubjeđivao da su demokratizacija, borba protiv kriminala, evropske integracije, istinski ciljevi političko-akademsko-crkveno-obavještajne strukture čiji je Mandić političko krilo, notorni je politički idiot”.

Očajnički potezi 

Onda je puklo. Lekić odlazi, osniva novu partiju, a ostatak tog promašenog političkog projekta u prvi mah traži novog lidera iz uvoza. Pominje se, u tom kontekstu, ime i bivšeg ministra Andrije Jovićevića. Nije uspjelo, pa Mandić preuzima potpunu kontrolu u DF-u. Usput, traži od Medojevića da definitivno odustane od svojih programskih principa, pa PZP u parlamentu ne glasa za rezoluciju o NATO integracijama.

Ovih dana, međutim, Medojević kojemu prijeti skidanje imuniteta zbog organizovanog kriminala, saopštio je kako je njegova stranka vazda bila za NATO i da od NATO očekuje da svrgne sa vlasti DPS. Pa onda, valjda, da na vlast dovede vojvodu Mandića koji će iščlaniti Crnu Goru. Aferim, Medojeviću!

Izostanak virtuelno očekivane podrške od „400 hiljada građana“, kao i izostanak podrške najvećeg dijela crnogorske opozicije, natjerao je DF da se u novim okolnostima oslanja na one strukture društva koje još nijesu prihvatile referendumsku odluku iz 2006. godine, pa zato nije iznenadila dominantno četnička ikonografija na protestima, upravo po Mandićevoj projekciji.

Rezervisanost velikog dijela opozicionog krila crnogorske političke scene u odnosu na proteste, devalvirala je, naime, samo na podršu nekolicine ostrašćenih pobornika “ulične revolucije”, sa pečenom prasetinom i pivom. Kako tada, tako i danas.

Ostalima je bilo jasno da je osvajanje vlasti bez izbora nemoguća misija u savremenoj Evropi, pa i u Crnoj Gori. Ispostavilo se zato da DF niti na jednom od svojih performansa u Podgorici nije uspio da okupi makar jedan procenat populacije Crne Gore.

To matematički kazuje da ih 99 odsto građana ne podržava. No njih matematika ne zanima. Pogotovo ako je rezultat tačan.
A onda je preostalo samo da izazivanjem incidenata privuku pažnju domaće i međunarodne javnosti. “Demokratski i mirno” napali su policiju, provocirali sukobe u parlamentu i van njega.

Populističke obmane i besprizorne laži

U očaju, Mandić, Medojević i ostali, pribjeglavali su konstantno i beskrupuloznim manipulacijama i lažima, ne bi li na populističkim obmanama privukli više pristalica. Treba podsjetiti i na početnu besprizornu laž i prevarantski ugovor koji je DF ponudio građanima kojim je precizirano da će im oprostiti sve dugove za struju, vodu, komunalije, poreze… No Crnogorci, Srbi i ostali u Crnoj Gori nijesu nikad bili bravi…

Ipak, kako to i pripada “prvom među jednakima”, top-laž u oštroj konkurenciji kolega sa minhauzenskim sindromom u DF-u, izrekao je Andrija Mandić 17. jula 2016. godine, pred tri-četiri hiljade ljudi na podgoričkom trgu. Zvanično saopštava tada Mandić: “Milo Đukanović oko 18.30 časova avionom je napustio Crnu Goru!”

Danas, godinu kasnije, inovirane izmišljotine i laži o “građanskom ratu” i “iseljavanju Srba iz Crne Gore”, tek su vrh ledenog brijega političke sante koja se neumitno topi u septičkoj jami jedne retrogradne i destruktivne političke grupacije.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Centar
Gost
Centar

Odličan tekst, pravo u centar.

ilija stent
Gost
ilija stent

KAPA DOLJE,GOSPODINE POPOVICU….

Danilo
Gost
Danilo

Jedino sto je autor propustio da pomene je neshvatljivo drzanje “pro-CG” partija (SDP, URA, i sl.) koji ne zele da se javno ograde od DF-a i vrate u Parlament.

kurdijan
Gost
kurdijan

Ko je ovo?

Gradjanin
Gost
Gradjanin

Bravo za jedan uravnotezen, objektivan i netendeneciozan clanak koji ne vrijedja. Cist primjer kako se pise kad te niko ne placa sa strane….

roketo67
Gost
roketo67

Moj naklon Gospodine Popovicu.

Send this to a friend