Anticivilizacijski marš kolekcionara poraza protiv simbola crnogorske slobode

Piše: Pavle Goranović, književnik i vanredni član CANU

Kreiranje uzavrele atmosfere i razuđeni, a opet orkestrirani, protesti protiv legitimnog usvajanja jednog zakona predstavljaju posljednju, očajničku pobunu protiv 21. maja 2006. godine. No, jednako zabrinjava da je po srijedi anticivilizacijski marš protiv crnogorske stvarnosti, ali i protiv izvjesno evropske budućnosti Crne Gore. Utoliko su ovi događaji, zapravo, neprimjereni udari i na građansko, multikuturno biće Crne Gore, na njene težnje ka pripadnosti modernom svijetu.

Svojevrsni marš na državu (medijski, akademski, navijački, poziciono-opozicioni, itd.), po svojoj ikonografiji i parolama, a očigledno i cilju – neodoljivo podsjeća na početke raspada bivše države, na „vremena smrti“. I to po oprobanom, već viđenom modelu arbitriranja u drugoj zemlji, svrstavanjem pod zlokobnim nazivima: „Grešnik“, „Otpadnik“ i sl. No, vrijeme je više puta potvrdilo da te poražene i poražavajuće ideologije nijesu u duhu Crne Gore. (Kovač bi govorio o „kolekcionarima poraza“.)

Razočarava što se ovih dana navodno brane hrišćanske vrijednosti, nerijetko i retorikom utemeljenom na duboko antihrišćanskim principima: prokletstvima i prizivanjem zla. Pri tom se zaboravlja da crnogorske svetinje – nastale na tlu Crne Gore, pregnućem naših predaka – nijesu samo duhovna svetilišta, nego su i konkretni, vjekovni simboli crnogorske samostalnosti. One nijesu uvezene, poput ovog darovanog scenarija, nego su trajni svjedoci crnogorske postojanosti u različitim epohama. Oni su čuvari crnogorske slobode, pa je sasvim prirodno da i njih čuva država Crna Gora.

Konačno, i zahtjeve za povlačenjem Zakona, treba tumačiti kao zahtjeve za povlačenjem referendumske odluke i svih onih odluka koje Crnu Goru čine nezavisnom i slobodnom.

Stoga je neophodno jačati kulturu razmjene argumenata, a unutarcrnogorski dijalog je uslov za još jedan civilizacijski iskorak i ukupan napredak društva.