Bosanski major Mihajlo: Junak umire jednom, kukavica hiljadu puta

Piše
Dragan Bursać

Zamislite da se Beogradskim sajmom knjiga prošeta major Mihajlo Petrović, heroj rata. Srbin iz Beograda. Zamislite da taj heroj, nasred centralne beogradske sajamske hale, raširi ruke, podigne ih u vis, kako je to znao raditi, i uzvikne:

“Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj deda borio se na Solunskom frontu protiv Austro-Ugara, moj otac borio se protiv njemačkih i ustaških fašista!”

Zamislite, možete li zamisliti kako lokalnom uberSrbinu ispada pljeskavica iz ruku, dok mu se urnebes salata razlijeva po knjizi Vojislava Šešelja Izlapela rimska karakondžula Flavija Latanci, zamislite tog uberSrbina kako ushićeno gleda majora Mihajla Petrovića u maskirnoj uniformi ispred sebe. Pa taj Srbin, uberSrbin uzrastao na laži, medijskom i mentalnom daunsajzingu, baca onu pljeskavicu od 200 dindži na kanabe sa papirusnim nakupinama Dobrice Ćosića i trči ka majoru Petroviću.

Srpski heroj odistinski

Jer, taj uberSrbin je čuo i za Arkana i za Šešelja, i za Pavkovića i Lazarevića, čuo je i za štand RS-a, znanog kao štand Republike Srpske, na kojem se kao kapitalni djelo prodaje priručnik za asanaciju ubijenih u srebreničkom genocidu, znan kao Srebrenica – stvarnost i manipulacije, velim za sve je čuo uberSrbin, samo nije čuo za tog opakog, pravog, a neprskanog Srbina iz Beograda Mihajla Petrovića, za tog opasnog lika sa kohonesima kao tikve, koji stoji pred njim.

“Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta. Budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja, nek’ otima od neprijatelja, ili neka uzme pušku ako mu saborac pogine. U tami slušajte moj glas, nemamo radioveza, nema motorola… I zapamtite, između ovog nezaštićenog i golorukog svijeta i njih, naoružanih najboljim oružjem i mržnjom u kojoj žele da nas sve unište, noćas stojite samo vi!”

Sluša uberSrbin u nevjerici, dok mu vrućina globalnog otopljenja oktobarskog mrsi i miris i znoj.

“Pa, to je moj heroj! Taj nije ubica, bijednik, nije ratni turista i bijela tehnika – fajter poput onog Arkana, niti je iskompleskirani Hrvat koji se mora viktimizirati i inkorporirati u srBsko društvo poput ovog sveprisutnog Šešelja. A nije ni zločinački povratnik, jajara poput onog Pavkovića ili Lazarevića…”, misli se uberSrbin.

“Pa, ko je taj čovjek?!”

“Vidi, žena mu se zove Ana, sin je Aleksandar i kćerka Jelena. Opa bato, pravi Srbin, neprskan. Pa još inženjer elektrotehnike, magistar, ovaj je pravi heroj”, misli se uberSrbin na Sajmu knjiga beogradskom, posvećenom uberSrbima, dok su ostali kod kuće.

Herojskom pogibijom u legendu

“Ne, ja njegovo djelo pronaći ne mogu među ovim mojim herojima. Nema ga niti među djelima sabranim od Gorenja do Philipsa Željka Ražnatovića Arkana, nema ga niti među skribomanskim djelima sa mnogo psovki uvaženog Šešelja doktora, a nema ga niti među kvazivojnim pisanijama Pavkovićevim i Lazarevićevim. Pa ni ona knjižurina za pritiskanje kupusa, koja slavi genocid i tretira žrtve kao bošnjačke pacove za asanaciju iz Republike Sroske, ne spominje ime majora Petrovića.”

I onda se hologramska projekcija majora Petrovića raširi iznad hala beogradskih. I onda major Petrović usklikne:

“Stavljam se na raspolaganje Oružanim snagama Bosne i Hercegovine!”

I onda krene film o heroju Petroviću, majoru koji je u Travniku proveo posljednjih 17 godina života, i onda se vrte slike o junaku, dobitniku najviših ratnih priznanja Armije Bosne i Hercegovine, “Zlatnom ljiljanu”, dobitniku ordena “Zlatni grb s mačevima”…

I onda onaj “Srbin na baterije”, uberSrbin, promatra kako je Petrovićeva jedinica iz sastava JNA napustila Travnik, a on je odbio da krene sa njima. Bio je to potez zbog kojeg je mogao biti strijeljan. Bez svake sumnje. Nije prihvatio ni poziv porodice da dođe u Beograd, pa ni poziv porodice supruge Ane da preseli u Zagreb. Opet bez svake sumnje. Zajedno sa majorom Petrovićem, u srednjoj Bosni su ostali supruga Ana, sin Aleksandar i kćerka Jelena. Za samo nekoliko mjeseci borbe, srodio se sa Bošnjacima vlašičkog sela Mudrike i herojskom pogibijom otišao u legendu.

Bosanac sam postao

Ovo je major Mihajlo Petrović, heroj Bosne i Hercegovine! Ovo je njegova priča! Ovo je čovjek koji je svojim znanjem, autoritetom branio i odbranio ljude – istinsko vezivno tkivo Bosne i Hercegovine.

A ovo je njegov odistinski govor:

“Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj deda borio se na Solunskom frontu protiv Austro-Ugara, moj otac borio se protiv njemačkih, ustaških i četničkih fašista, a izgleda da je došlo vrijeme da se i ja borim protiv ovih bradonja sa brda. Otac mi je pričao kakvi su bili četnici u onom ratu, a ja vam mogu odmah reći, jer sam to imao priliku vidjeti posljednjih mjeseci, da će ovi biti mnogo gori. Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta. Budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja, nek’ otima od neprijatelja ili neka uzme pušku ako mu saborac pogine. U tami slušajte moj glas, nemamo radioveza, nema motorola… I zapamtite, između ovog nezaštićenog i golorukog svijeta i njih, naoružanih najboljim oružjem i mržnjom u kojoj žele da nas sve unište, noćas stojite samo vi!”

To je govor heroja rata i junaka mira. Za one koji ne znaju, poginuo je od mine, u Jajcu, krajem oktobra 1992. godine. Prije, bit će, 27 godina.
Slava mu i veliko hvala!
Tamo mu i nije mjesto

Vidite, njegovo “djelo” i njegov lik nećete naći na promenadi srBskih ranih zločinaca koji gade Beogradski sajam knjige. Jer je Mihajlo Petrović, prije svega, Čovjek i Srbin, kakvog ovi nisu dostojni.

I može uberSrbin mirno da se vrati žvakanju pljeskavice između žvakanja Ćosića, Karadžića, Pavkovića i Lazarevića, između štanda sa sramotom od entiteta Relublika Sropska – jer tamo nema Čovjeka, čovjeka Mihajla Petrovića, majora, oficira i heroja Armije Bosne i Hercegovine, koji je svojim životom branio i odbranio ne samo Bosnu i Hercegovinu, nego i obraz i čast Srba.

Tamo u Beogradu, na takvom sajmu, njemu i nije mjesto.

Ostaju samo riječi “Zlatnog ljiljana” Mihajla:

“Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta.”