Piše
Ante Tomić
Za rast zaraženih koronavirusom posljednjih se dana gotovo isključivo, s jedva ponekom iznimkom, prokazuje jedan dio populacije. Mladi. Sasvim osobito, mladi u noćnim klubovima. Zgodno opremljene fotografijama cura u uskim haljinicama i momaka golih do pasa, kako se sretno smiju i plešu tijesno jedni do drugih, s koktelima u rukama, pod ljubičastim i zelenim svjetlima reflektora, u nizu medija izlaze optužnice za socijalno neodgovorno ponašanje dvadesetogodišnjaka.
Liječnici, novinari, Facebook analitičari, svećenici, časne sestre, piljarice, poštari, dimnjačari, šnajderice, šverceri, slučajni prolaznici, svi su zgranuti da je netko tako lakomislen, tako glup, da se hvata i s muškim i sa ženskim svijetom na jednom mjestu gdje gomila koronavirusa slobodno kruži zrakom, gdje milijarde golim okom nevidljivih životinjica drhte u vibracijama iz ogromnog razglasa, gdje se potencijalno smrtonosna bolest prenosi zvučnim valovima zajedno sa stihovima “I like to move it, move it”.
Novi val zaraze, prema široko prihvaćenom vjerovanju, počeo je nakon što su se srednjoškolci, studenti i radnička omladina oko sedam, osam vratili iz provoda kući i poljubili za dobro jutro svoju dragu baku koja je upravo ustala i doručkovala kekse i bijelu kavu. Draga je baka ubrzo nakon kobnog poljupca pala u postelju i kratko bolovala, prije nego je zauvijek sklopila svoje plave oči, a unuku, naravno, nije bilo ništa. Đubre je pregrmilo koronavirus na nogama, a da se pravo nije ni nakašljalo. Tata još i danas ne razgovara s njim, a mama mu tek povremeno u prolazu šapatom dobaci: “Ubojicooo!”
Narod je ogorčen. Traži se zabrana rada noćnih klubova, pa i možda plesanje kao takvo, kao u onom starom filmu s Kevinom Baconom, i da se hvatanje za guzice i sise između osoba koje nisu u braku, ili najmanje zaručeni, stavi na popis općeopasnih radnji. Mladi su prljave životinje, deru se zabrinuti građani. Njihovo će pohotno zabavljanje, njihov neodgovorni razvrat, kažu, svima doći glave. U borbu protiv opasne zaraze tako se neprimjetno uvuklo jedno čudno čistunstvo.
Istina, svaka borba protiv zaraze traži određeno čistunstvo, preporučuje se, kao što znamo, često prati ruke, biti suzdržljiv i distanciran i izbjegavati dodirivanje s nepoznatima, ali u ovome čemu upravo svjedočimo, u ovoj općenarodnoj zgranutosti mladim polugolim znojnim tijelima naguranim u nekakva mjesta iz kojih u gluho doba zaglušujuće dere nekakva elektronska muzika ili turbo folk, ima, čini mi se, i nešto drugo osim epidemiološke zabrinutosti, nešto o čemu bi psihoanalitičari vjerojatno mogli štogod kazati.
To kako su, pored trgovačkih centara, restorana, dječjih igrališta, plaža, boćališta, ribarskih večeri, utrka tovara, jedriličarskih regata i niza drugih mjesta i manifestacija u kojima se narod okuplja u velikom broju, upravo noćni klubovi označeni kao najopasniji, zvuči čangrizavo.
Deseci tekstova u novinama i na portalima, u kojima se za širenje koronavirusa strastveno, gotovo s mržnjom osuđuju mladi, počinje pomalo djelovati kao nekakva kolektivna neuroza.
Ako noćni klubovi i koncerti narodnjačkih zvijezda iz Srbije nisu bez krivice, nešto nam je zaraženih došlo vjerojatno i s nekih priredbi u kojima se okuplja sredovječna i starija publika, sa Splitskog festivala, na primjer, ili iz Knina, s proslave okrugle obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja, ili iz Sinja, jedne nedjelje s Alke, a druge s velikog misnog slavlja, ili s Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, ili s Maratona lađa u Metkoviću…
Po duši govoreći, nismo se ovoga ljeta baš čuvali, bili suzdržljivi, distancirani i izbjegavali dodirivanje nepoznatih. Ne jednom se u posljednje vrijeme negdje našao velik broj ljudi ne obazirući se mnogo za preporučene epidemiološke mjere, i tko bi mogao s pouzdanjem kazati da bilo koja od tih zgoda nije za rast zaraženih daleko zaslužnija od nekakve diskoteke u Makarskoj?
Nema zaista nikakvog dokaza da je plesanje epidemiološki opasnije od dijeljenja sakramenta svete pričesti. Koronavirusu je, znanstveno dokazano, savršeno svejedno brijete li vi na svetog Leopolda Mandića ili na Jelenu Karleušu, i zbilja živcira kad netko tvrdi drugačije, kad se za širenje zaraze uporno optužuje mlade koji se provode iza ponoći. Optužujući mlade i noćne klubove, koronavirusu se pripisuju osobine koje on nema. Koronavirus počinje izgledati kao nekakva pošast koja je pogodila Sodomu i Gomoru.
Krenete li čitati desetke optužujućih tekstova u novinama i na portalima, u jednom trenutku će vam se učiniti da čitate starozavjetnu priču kako je Jahve kaznio grešnike koji su se zabavljali, kako je bacio i njih i njihove najmilije u postelju s visokom temperaturom jer su bili nevaljali, jer su pili i plesali i hvatali se za sise i guzice kad pošteni ljudi spavaju.
A to, naravno, nema veze sa zdravom pameću. Cura u minijaturnoj pripijenoj haljinici i štiklama od dvanaest centimetara u noćnom se klubu može razboljeti jednako kao i ona čedno zakopčana i nenašminkana u sinjskoj crkvi. I obje se na kraju zbilja razbole, iako Krunoslav Capak i Davor Božinović tvrde da je ona u sinjskoj crkvi poštovala sve epidemiološke mjere. Ničemu se vjerojatno koronavirusi ne smiju kao našim epidemiološkim mjerama. Da koronavirusi mogu pričati viceve, Krunoslav Capak i Davor Božinović bi im bili nešto kao Mujo i Haso.
Добар осврт!