Crna Gora u srcu Nikole Čelebića

Piše 

Slavko Mandić,  

Došao sam danas u Kotor da se po ko zna koji put nadišem ljepote u gradu od vjekova, gradu kulture, istorije i tradicije, prijestonici Mediterana, kaže naš Nikola Čelebić, Crnogorac iz Štitara, čovjek koji je obišao svijet i vidio brda mnoga, ali ono što ima Crna Gora, kazaće ponosno, nema ni jedna država niti kontinent na zemaljskoj kugli.

I tačno je, nastaviće Nikola, da niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore. Pogledajte, ushićeno govori, ovu ljepotu, ovo more u čije se dubine zakovao Lovćen da ga čuva od svakog zla i najezdi koji udaraju na našu Crnu Goru.

Neće moći, siguran je, dok ima i jednog Crnogorca. A ima itekako, i sad se to najbolje vidi, da smo samo bili uspavani. Moralo je nešto poput ovoga da se desi i da se trgnu, osjećajući opasnost koja se nadvila nad njihovom kolijevkom.

Nikola je vidio kako funkcioniše svijet i koliko ozbiljene države poput jedne Francuske, ali ne samo nje, drže do svoje državnosti, svoje tradicije. Koliko je važno promovisati znamenitosti svoje zemlje, ljude koji su joj pronosili slavu, istoriju i kulturu kojom se ponose.

Mi smo tu, smatra naš sagovornik, dobro zatajili. Mala smo zemlja, ali samo po broju stanovnika. Velika po onome što su naši ljudi u domovini i inostranstvu stvarali. Ali, zar nije sramota da u Crnoj Gori nema ulice ili spomenika jednom znamenitom Dadu Đuriću, koga je Pariz cijenio i dizao na pijadestal umjetnički. Kako je moguće da zaboravljamo naše velikane a pritom tuđe veličamo. To je zbog toga, uvjeren je Nikola, što smo učili tuđu istoriju a ne svoju, crnogorsku. Što nijesmo ulagali u obrazovanje i kulturu ni približno koliko je trebalo. Da smo đecu učili kako se brani svoja Crna Gora, da su znali da smo jedna od najstarijih država Evrope, da smo njegovali slobodarski duh vjekovima se odupirući i tako moćnoj imperiji kao što je Turska, da smo upalili baklju antifašizma i prvi podigli ustanak protiv fašističkog zavojevača. Malo od toga se uči u našim školama. Posebno nije nikada bilo u udžbenicima perioda stvaranja crnogorske države, njenih dinastija, njene borba za slobodu. Ništa se nije znalo o čuvenom Božićnom ustanku. Pa kako onda da mladi znaju kako su naši preci živote ugrađivali u temelje svoje države? Kako da im budu uzor kad je država ćutala, prepuštajući drugome da nam kreira obrazovni sistem.

Danas se ta svijest probudila, i to me raduje mnogo, kaže Nikola. Neće proći ovi nasrtaji na Crnu Goru. Jača je ona od svih mračnih sila. Pobijediće, kao i mnogo puta do sada.
Ono što nikako ne mogu da shvatim je, sa sjetom kaže, istina da među Crnogorce ima onih koji više vole tuđu državu od svoje. To nije normalno i nije prirodno. Što se to u njihovim glavama uvrćelo? Na sreću, siguran je on, ipak ima mnogo više Crnogoraca koji su spremni da je brane i odbrane. Jer, za svoju domovinu nema cijene koja je prevelika.

Nikola je u svom selu svojim sredstvima, na svom imanju sagradio pravoslavnu crkvu. Crnogorsku!!! On kaže da u nju može da se pomoli ko god želi, bez obzira na vjeru i naciju. Njemu to nikada nije bilo važno. Zato se čudi što danas Srpska crkva radi u Crnoj Gori. Zna se da je Crnogorska crkva bila autokefalna. Pa u toj crkve, a ne srpskoj, je kršten i njihov kralj Aleksandar Karađorđević. Mnogo je neznanja, i to je uzrok mnogo čemu što danas ne valja, kaže Nikola, podsjećajući da je Čerčil nakon Drugog svjetskog rata u porušenoj Engleskoj, odredio 40% budžeta za kulturu i obrazovanje. A mi ni 1 posto. Zato je kod njih svijest o državi na tako visokom nivou a kod nas na tako niskom.

Nikola je ubijeđen da će i ova pošast proći i da će narod shvatiti da ne predstavlja ništa bez svoje države.

Za kraj izrecitovao je jednu od svojih patriotskih pjesama. Ljubav mu je Crna Gora i zato su njegovi stihovi upućeni Crnoj Gori iskreni, snažni, sa jasnom porukom.

Da je vječna Crna Gora!