Crnija Gora

Piše

Heni Erceg

Analitičari mahom kažu da situacija nije crno-bijela, u Crnoj Gori koja je i dalje u postizbornom kaosu. Mogli bi se složiti s tom relativističkom tezom, e da nismo svjedočili apsolutnom crnilu koje je prevladalo u svim državicama, veličine omanje šupe, na ovim prostorima, crnilu nacionalizma, u najvećoj mjeri onoga velikosrpskog.

Uvođenog u neku državu uvijek po istoj metodologiji, s prethodnicom srpske intelektualne elite i pravoslavnih popova koji su, na primjer u Hrvatskoj, godinama prije rata hodočastili po srpskim manastirima i domovima kulture, pa neuko stanovništvo uvjeravali kako u državi u kojoj stoljećima žive nemaju ona prava koja bi trebali imati.

Dobar uvod u “podizanje svijesti” hrvatskih Srba o vlastitoj ugroženosti na koju će onda uzjahati velikosrpska doktrina Slobodana Miloševića i dakako izazvati hrvatski nacionalizam koji se potom fino razvio, pa stoji uz bok onoga srpskog, bošnjačkog, albanskog…

Sve ostalo je krvava povijest ratova i stradavanja, a sama je Srbija danas provincijalna država, bez stvarne opozicije vlastodršcu, pa otuda i toliko sreće upravo u Srbiji zbog pobjede takozvane opozicije u Crnoj Gori.

Nije da bi trebalo žaliti pad Mila Đukanovića koji Crnom Gorom desetljećima vlada kao svojim lenom, vezan uz brojne afere, ali koji je Crnu Goru učinio državom okrenutom zapadnim vrijednostima, u kojoj mirno žive brojne manjine, od Bošnjaka do Hrvata i Albanaca. Viđeno je to uostalom u Hrvatskoj, gdje je “domoljublje” tek plodna baza za partijsku korupciju, a državni aparat pretvoren u bankomat za političku elitu.

No, kakogod, na početku je uvijek crnilo nacionalizma, egzaltiranog, velikosrpskog, začetnika svih ratova, danas frustriranog i opasnog zbog poništenja sna o velikoj Srbiji sve tamo do hrvatskog Karlobaga, potom gubitka Kosova, pa preostaje izazivanje novih sukoba na jedinom preostalom mjestu koje srpska vrhuška i dalje smatra svojim, to jest u Crnoj Gori.

A koga upregnuti u razbijanje suverene države, nego klerofašiste, predvođene radikalnim mitropolitom Amfilohijem Radovićem koji će za svoju Srpsku pravoslavnu crkvu, za majčicu Srbiju, agitirati od kuće do kuće, a “obranu srpskih svetinja” pretočiti u političku platformu niza pročetničkih stranaka koje bi uz pomoć četiri “građanska” glasa u parlamentu trebali vladati Crnom Gorom.

I pretvoriti je u malu klerikalnu rupu s marginaliziranim manjinama, vratiti je na pozicije onoga crnila kakvog sam upoznala kada sam se netom uoči rata susrela s Amfilohijem Radovićem.

Bio je to susret s mračnim idejama velikosrpskog pravoslavlja koji je završio njegovim riječima “Svi ste vi Hrvati ustaše” i mojim, moram priznati, prestravljenim napuštanjem toga nakićenog popa na sjedalici nalik nekom prijestolju. I evo ga kako trideset godina kasnije, s pomoću prosrpskih partija u Crnoj Gori i kolona s kokardama i četničkim obilježjima iz Srbije, vuče konce budućnosti Crne Gore.

Već dan nakon izborne pobjede “opozicije” započele su prijetnje Bošnjacima, Hrvati su za sada pošteđeni, pa je u Pljevljima četničko divljanje bilo tako nalik onome u hrvatskom Kninu, 1990., uz strašne poruke: “Poleteće crna ptica, Pljevlja bit će Srebrenica”, “Turci selite se!”, a demolirane su i bošnjačke kuće.

Pobjeda srpstva u Crnoj Gori, mada visi o niti, proslavljena je dakako i u Republici Srpskoj u BiH, onako kako se u zapadnom dijelu Bosne slavi pobjeda nacionalističkog HDZ-a u Hrvatskoj, onako kako se dokazuje da je upravo kleronacionalizam s elementima fašizma i dalje kamen temeljac većine ovdašnjih državica.

Ispostavilo se tako da je financijer Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i intimus Amfilohijev stanoviti biznismen, u Jugoslaviji šef pandura u Nikšiću, potom u ratu ministar u vladi SAO Hercegovina, nastale u Bosni po uzoru na SAO Krajinu u Hrvatskoj koja je okupila pobunjene hrvatske Srbe kao uvod u rat.

Paralelno s političkim utjecajem, kako to ovdje biva, razvio je i privatni biznis, dobavljao oružje, bio napucan, sve po običajima postjugoslavenske mafije, on je i graditelj manastira, pa će ga i srpski patrijarsi odlikovati raznom sakralnom bižuterijom, a ne krije ambicije i da se kandidira za predsjednika Crne Gore, po isteku Đukanovićeva mandata.

Tako bi ona Miloševićeva “dva oka u glavi”, Srbiju i Crnu Goru, spario čovjek koji je u oktobru 1991. – nakon što je osuđeni ratni zločinac, vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić, zaprijetio “nestankom muslimanskog naroda”, a petnaestak dana ranije JNA i crnogorski rezervisti napali Dubrovnik – ovako zborio u telefonskom razgovoru s Karadžićem: “Vidiš da mi ovo rušimo, redom sve…“, dok ovaj odgovara: “Budale su Dubrovnik napunile ustašama, s njih 12.000…” Bila sam u Dubrovniku toga oktobra, ustaša nije bilo, jedva je bilo nešto vojnika koji su oružje vidjeli prvi put, ali je zato užas razaranja Dubrovnika i ubijanja civila, s okolnih brda i s mora bio nepodnošljiv. Crna Gora se ispričala za napade na Dubrovnik, njegovala dobre susjedske veze s Hrvatskom, da bi se danas opet našla na rubu potonuća u mrak fašističke teze o krvi i tlu, i postala faktor destabilizacije na istoku Evrope.