Piše
Dragan Bursać
Moja mala sestra je plakala pritisnuta mrtvim majčinim tijelom, ali ja sam bio dječak, ustrijeljen u ruku, i pored svih pokušaja, nisam uspio da je izvučem. Morao sam da je ostavim i izađem iz sobe ispunjene dimom kako bih preživio.
…
Ulica Miloša Gilića 157 u Đakovici za većinu ljudi ne znači ništa. Malo je, premalo živih koji vam mogu reći šta se desilo u noći sa 1. na 2. april prije tačno dvadeset godina… Ali, ima ih.
Danas je Dren Čaka lijep, obrazovan mladi čovjek iz Kanade. Neki bi rekli, rođeni Kanađanin, ali nije baš tako.
Odaje ga ona tuga u pogledu, tuga koja se trajno nastani u zjenicama ljudskim koje su se smrti nagledale.
A odaje da i nekakav žig, udubljenje na desnom bicepsu, nešto poput dugmeta koje se tu zadesilo od rođenja. I opet, nije baš tako.
Svjetlo u mraku
Kada bi svi zajedno mogli da se preselimo 20 godina u prošlost, u noć mračnu pored autobuske stanice u Đakovici, na broj 157 ulice Miloša Gilića vidjeli bi 20 duša kako se tiskaju u malenoj prostoriji koja se ni podrumom ne može zvati.
Upijaju oči, dvadeset pari očiju, mrak i iščekuju nešto bolje, neko bolje sjutra u zlu koje ih je snašlo. Tiskaju se prilike u toj tmini. To su porodice Vejsa, Hadžihavdiju, Hodža i Čaka. Još preciznije, tiskaju se žene i djeca. Nema među ovih dvadeset nevoljnika odraslih muških glava.
Ali ima jedan dječak. To je Dren Čaka. Promatra u mraku tijela ljudi. Desetogodišnjak ne shvata sve, ali zna vrlo dobro da je u nekakvom skloništu sa majkom, sa sestrom od dvije godine. Onako bunovan, probuđen i u mraku doveden u ovo sklonište, gleda oko sebe sve te tetke, bake, majke i prepoznaje djevojčicu Fjaku.
Ona ima 15 godina i u očima Drena je već velika cura. Eto, zadesila se ovdje u ovoj memli sa svima njima. Drenu je drago što je vidi, pa makar i u ovom mrklom mraku i u ovom zlu. Prepoznaje joj kosu, pokrete, one oči što sijaju u tmini.
A onda čuje je zvuk zavijanja. Tako su se između sebe glasali srpski vojnici i policajci u Đakovici. Ovaj put to su bili policajci. Došli su iz mraka, ali su to ljudi koje Dren zna. Mrak ih ne može sakriti. To su njihove komšije.
Pa, policajci su valjda tu da im garantuju bezbjednost, to zna i dijete od deset godina. Ali, zašto su civili nagurani u ovu prostoriju, kad među njima nema niti odraslih muškaraca, niti nekakvog oružja, pita se dijete?
Zašto ih u ovom mraku prepadaju urlicima vučjim, zašto im viču da su pobunjenici OVK, zašto im prijete i da će ih pobiti? Pa, komšije valjda znaju ko su oni, misli desetogodišnjak. A onda ga zasljepljuje udarac kundaka u čelo. Pomisli dijete, kakvo sam zlo skrivio da me policajac udara iz mraka?
Fjakin čaj
Utom se ona lijepa djevojčica Fjaka pomjeri, ustade i dođe nekako veća. Dosjetila se ona, da će zapričati srpske policajce ukoliko ih ponudi čajem.
Eto, banuli su kao zvijeri, nagurali ih u ovu prostoriju, ali će ih svejedno ugostiti. I nema veze što udaraju žene i djecu.
Ispravi se Fjaka, a onda je rafal sasječe. Jedan, pa još jedan. I gleda Dren kako mu pod noge pade mrtva simpatija dok se ona krv slijeva oko cipelica.
A onda nasta haos. Srpski okupatori počeše redom pucati po ženama i djeci. Dren na momenat ugleda majku, koja se svojim tijelom zarotirala i obgrlila bebu, njegovu sestru ne bi li je spasila. Gleda Dren kao da se nekome drugom dešava i kako majka pada preko žive sestre i kako dijete plače pod njom, i kako ljudi u smrtnom ropcu padaju jedni preko drugih, sa onda osjeti neku vatru iznad na ruci.
Ranjen sam, ali ću se napraviti mrtav. Tako ću preživjeti, pomisli desetogodišnje dijete dok ga je bol sjekla i kroz ruku udarala u mozak.
“Moja mala sestra je plakala pritisnuta mrtvim majčinim tijelom, ali ja sam bio dječak, ustrijeljen u ruku, i pored svih pokušaja, nisam uspio da je izvučem. Morao sam da je ostavim i izađem iz sobe ispunjene dimom kako bih preživio”, prisjetio se ovog životnog horora deset godina kasnije Dren Čaka na suđenju policijskom generalu Vlastimiru Đorđeviću pod čijom su palicom i egzekutivnim Miloševićevim naređenjima psi rata ubijali ljude po Kosovu i Metohiji.
I tako je te noći ranjeni dječak promatrao tijela svojih najmilijih, svoje simpatije, svoje majke, i svoje žive sestrice dok mu je staklasti pogled krajičkom oka tražio asasine. A oni su zapalili cigarete, i smijali se.
Onda su potpalili ormar sa dječjim stvarima i kuća je planula. Dječak je čekao bespomoćno. Beskonačno, činilo mu se. Prvo je pokušavao izvući sestru, dok ga je dim bacao u nesvijesti. Nije uspio. Zadnjim atomima snage, podvukao je ispod sebe smrskanu ruku, odgurno se o leševe ljudske i pobjegao na zadnji izlaz u mrak.
U spas. Iza sebe je u plamenoj buktinji ostavio sve, doslovno sve.
Komadići ljudskog mesa i žuti Yugo
Nakon nekoliko sati doteturao se do tetkine kuće. Ispričao je tetki i teči užas noći. Oni su mislili da dijete bunca, sve do momenta kada je krvava dječja ruka izvirila ispod jakne i dok je miris paleži i ljudskog mesa žigosao zrak.
Kasnije će u svom svjedočenju Ismet Hadžihavdiju reći za masakr:
“Ubijena je moja žena Valbona, moja osmogodišnja kćerka Doruntina, moj petogodišnji sin Egzon, moja četvorogodišnja kćerka Rina”.
Reći će još i ovo, a ostalo je zapisano u sarajevskim Danima:
“Kad sam pronašao komadić ljudskog mesa, počeo sam plakati. Sjedio sam i plakao oko dva sata i psovao Boga. Mislio sam da i on mora da je na Miloševićevoj strani.”
I dok su ljudi polako prilazili kući spaljenici, koju su srpski monstrumi u uniformama države Srbije trajno obilježili ubijajući tada svoje državljane, dječak Dren Čaka je bio daleko. Preko albanskih planina u raspadnutom žutom “Jugiću” vozio se u koloni izbjeglica prema Tirani, prema slobodi.
I tamo sa druge strane granice u improvizovanoj šatorskoj bolnici Dren se raspao od suza, bola i šoka. Dječak je plakao dok su ljekari pokušavali odrezati okrvavljenu bijelu košulju. Potom je od anestetika i bola pao u nesvijest.
Ljekari su polako otkopčali zavoj koji mu je pokrivao cijelu ruku. Na desnom bicepsu, rupa od metka, veličine kovanice, pulsirala je od vrele krvi. Liječnik je sipao jod na ranu…Drenova tetka, Nimeta Babalija, milovala je dječaka po kosi.
Njegovo tijelo, iako pod anestezijom, pulsiralo je u nekom svom ritmu između života i smrti.
“Preživjeće”, rekao je doktor.
Ubice nikada nisu odgovarale
Danas možete vidjeti tog mladića. Možete osjetiti život i životnost jednog 30-ogodišnjaka čiji su planovi toliko slični sa životnim planovima svakog Kanađanina njegove dobi. Ovo je priča o njemu.
Ali možete vidjeti u dubini očiju ulicu Miloša Gilića 157 u Đakovici, možete čuti korake Fjakine, prvi rafal i ukraden život dječji.
Možete, svi zajedno, makar na par sekundi provesti svoje misli kroz podrume životne i one duhovne u kojima je vječno nastanjeno 20 ubijenih žena i djece.
I možete znati na koncu da ubice nikada nisu odgovarale za svoje zlodjelo.
1. april 1999, Đakovica.
Da se ne zaboravi!
Balkanci ne piju čaj ni kada su bolesni.
Zamislite samo količinu jada i čemera koja obitava u ovom spisatelju. Koliko život mora da ti bude prazan da ovako pišeš. Nesreća. Kajin.
Covjek je najgora moguca zvijer,pritaji se u miru i ceka priliku kao sto je rat da pokaze svoju bolesnu narav! Uzase kakve moze da smisli i uradi covjek ne moze nijedna zivotinja! Kad procitam ovakve tekstove smuci mi se vecina ljudskog roda,ako se takvima uopste i mogu nazvati!
Žalost. Dokaz da u ratu strada samo čovjek. Svi smo isti i muslimani i pravoslavci i katulici (bolesnici)!
Stalno su Srbi negativci kako to da se nekad ne napise tekst na zlocin nad Srbima neka kolumna
Nemaju kohones
Ko može nauditi djetetu ili ženi to je zvijer, nije ljudsko biće. Takvima treba prijeki sud!
U potpunosti podrzavam objavljivanje ovakvih tekstova da se zna sta se to desavalo u nedavnoj proslosti na ovim prostorima. U NJemackoj je zabranjeno negiranje hplokausta i krivicno gonjeno , a kod nas se velicaju oni koji su osudjeni u Hagu za genocid i druge zlocine umesto da se takvi kaznjavaju koji negiraju Srebrenicu i druga stratista. U potpunosti su poremecena… Više »
Zamislite gospodine Bursac, da svi napisu nesto sto “ne treba da se zaboravi”. Od Dusanovih osvajanja, preko Bojeva na Kosovu i Marici, Cerva Laza, do cetnika i partizana, pa preko Kragujevca i Jasenovca, do Srebrenice i Djakovice… Pa gospodine antihumanisto, mi bi se potamanili do zadnjega. Ostavi narod da dise, a svak normalan saosjeca sa familijama koje si pomenuo, i… Više »
Ti nijesi normalan covjece
Ti si svašta ali Crnogorac nisi. To što si i na koji način si napisao govori na kojoj si strani bio….
Postovani gospodine Bursac, Nakon citanja vaseg teksta covjek ne moze da se ne najezi, i da ne saosjeca… Medjutim postavlja se pitanja sa kojim povodom Vi ovo pisete i zasto nas vracate toliko nazad, sa ozivljavanjem rata. Ako ne mogu da zaborave oni najblizi, kojima se to desilo, i desavalo se u raznim ratovima, sa ove i one strane, a… Više »
Lako je vama diskutirati koji nijeste osjetili miris gubitka voljenih,treba pisati da se zna i ne zaboravlja.
Čitava Srbija je prošlih nedjelja na tv-u oplakivala svoje nevine žrtva bez pokušaja pomirivanja sa istinom – da je bombardovanje došlo zbog ovakvih dogadjaja i organizovanog i prisilnog iseljavanja od strane Srpskih vojnih paravojnih organizacija i Komšija kao što su gore opisane. Stid treba da bude cijelu Srbiju što nije našla ljudskosti da prizna. Stid tebe i sve koji ne… Više »
Previđeli ste datum, 1.04.1999. Dakle, dok su padale bombe, autor je podśetio zašto.
Danas ovakve događaje trebaju iztražit i procesirat nadležni organi, a komemoraciju ostavit familjams źrtava, jer jedino oni istinski żale, a svi ostali zloupotrebljavaju njinu tugu.
A, nije, samo su Srbi stradali. Dok ne preuzmeno odgovornost za zločine razbojnika iz svoga naroda,nego vazda optužujemo one druge, a svoje manijake krijemo, nema sreće na Balkanu.
Modi, što mi baci kulturan komentar u koš, bolan? Mora da si neurozan zbog propalih protesta od sinoć? Šta sam ti ja kriv?
Svaka ti čast Bursaću na ovom i svim ostalim tekstovima!
Oni kojima su ubijena nevina djeca ne prastaju,zar mislite da je ocekivati to,imali smo sreću sto smo spasili nasu djecu od tih zlotvora,ovo sto su uradili Albancima na Kosovu,uradili bi i nama ovdje,poznata vam je 1918. Godina,no comment…….
Kad cemo procitati neki slican text od jednog hrvata o zlocinima u “oluji”, ili muslimana o njihovim zlocinima u BiH,o albancima ne treba ni trositi rijeci???
Ovakvo nesto mozete cuti samo iz usta jednog Srbina. Velika je to osobina jednog naroda da je ovako samokritican i spreman biti posten i prema svojim protivnicima i priznati i osuditi lose stvari. MEDJUTIM ta osobina nas je uvjek do sad puno kostala jer svi drugi nemaju tu dozu casti i morala za nesto slicno,te s’toga ovakvim stvarima uporno dajemo… Više »
Nije istina. Njemci i sada u osnovnooj školi detaljno opisuju svoje greške iz 2 svj. rata. Trebaš razumjeti da Srbi nijesu nebeski narod. Pa ibda su debelo griješili u prošlosti. A ni budućnost nije baš najsvjetlija.
Risto, osudi ovo! Ili su albanska đeca manje đeca od srpske? Znamo iz komentara nekih tvojih sljedbenika na ovom portalu da su za njih Albanci niža bića.
Naravno da ce osuditi i on i svi Srbi. Mi za razliku od drugih imamo tu ljudskost u sebi,kao sto se vidi iz prilozenog.
Samim tim što si rekao da ste “vi” bolji od drugih- pokazao si da nijeste. Dobar čovjek se svojom vrlinom ne hvali, a loš svoju vrlinu izmišlja. Prema tome- mrka od tebe kapa, junače!
Kapetane, samo da podsjetim da nisu svi Srbi ljudi… Prošlost nas je naučila…
Đenerale, zar ne vidiš da hoće ponovo da nas zavade, a oni da nam se smiju? Ti si Hrvat i osjetio si rat na svojoj koži. Pametan si čovjek.
Samo da se vidi zbog cega je bila NATO intervencija,jer su uveliko pocele neke izmisljene price.
Svaka dečija suza bilo gde na svijetu izazvana ratovima za najveću osudu je, za najdužu neoprostivu kaznu. No, namjera autora ovog teksta sporna je; ne vidim nešto da ijedan novinar neke druge nacionalnosti ovdje na području gdje su se zbivali ratovi, i to, recimo, od Jasenovca, Pribilovaca, Šumarica…Murina, itd… ko zna koliko još stratišta na kome ginu nevina djeca- piše… Više »
Ovdje je ocito na djelu retusiranje istorije.Imas na internetu sto su radile srpske vojne i paravojne formacije,zato trebate se samo poklopiti usima ,stvarno bi bilo pogubno da opet napravite iste greske.
Ovo se dešavalo sa svih strana. Rat je užas. Primirili su se Srbi, NATO ih je fino kaznio i opet će pomisle li da izvrse neku agresiju. Ali znajte da su se ovakvi zlocini pravili i nad njima i nad svima u ratu.
Pokusavas da relativizujes desavanja.Ipak se zna ko je ,,najzasluzniji” za onaj zvijerski rat sto smo imali na ovim prostorima.
Da li je pametno pisati ovakva tekstove javno?
Samo potpiruje vatru i stvara mržnju između naroda.
“Da se ne zaboravi” članaka i situacija je bilo na obije strane, tako da jedan članak nije pokazatelj tog perioda.
Ovoga Bursaća hitno kod doktora. Svaku nedjelju mi ošteti.
E sram vas bilo, na početku teksta su Srbi okupatori a onda u sredini “ubijaju svoje državljane”
Jedino trajno rijesenje za ljudski rod je smak svijeta, sve drugo nema smisla na duge staze…