Dobrodošli u sarajevsku džamahiriju

Piše
Dragan Bursać

Ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, povodom odluke Kantona Sarajevo da Petera Handkea proglasi personom non grata kazao je da “Handke neće ništa izgubiti time što neće imati priliku da vidi kako izgleda džamahirija na Balkanu, ali će Sarajevo izgubiti mnogo, jer neće upoznati hrabrog i mudrog čoveka”.

Ko to viri iz šešira baba Jule?

Znate li uopšte ko je Aleksandar Vulin?

To je onaj junoša što je virio iz šešira Miloševićeve žene Mire Marković dok je njihova bračna i vanbračna kamarila ubijala snajperima djecu po Sarajevu.

To je onaj nespretni i nesrećni čovjek koji Sarajevo naziva džamahirijom dok mu sadašnja šefica-predsjednica Vlade Ana Brnabić u Argentini ružama zastire grob Milana Stojadinovića, kućnog prijatelja Ante Pavelića.

To je onaj čovjek što etiketira Sarajevo dok se Beograd, nekada ponosan grad, pretvara u leglo četništva.

I to je onaj, na koncu, čovjek, koji daje sebi za pravo da arbitrira po pitanju odluka sarajevskih vlasti. Ali, ima nešto drugo, mnogo gore.

Promašio je Aleksandar Vulin, što se kaže, cijeli fudbal. Ne samo da Sarajevo nije neko mjesto za izbjegavanje, na šta je on aludirao, nego ne zna srbijanski ministar šta znači džamahirija. A u doba Googla zaista nije teško saznati.

Šta je ta džamahirija, da prostite?

“Džamahirija je kao kovanica rođena u Libiji, kao Gadafijeva ideja vladavine mnoštva ili vladavine naroda. Riječ je o najsekularnijem obliku vlasti u islamskom svijetu, iz kojeg je religija potpuno isključena. U ovoj vrsti narodne republike žene su po svemu ravnopravne muškarcima (uključene su u politiku i javni život), osnovno i srednjoškolsko obrazovanje obavezno je, a fakultetsko besplatno svima koji to žele. Takođe su besplatne i sve medicinske usluge, dok je bankama zabranjeno sticanje profita pozajmicama.”

Jasno je svakom pismenom da je najveći neprijatelj džihadista baš džamahirija. Jasno je, opet svakom pismenom, da je ovakvo uređenje zapravo jedan ideal kojem bi trebala težiti sva ljudska društva. I, na koncu, najjasniji od svega je fakat da se jedan ministar u vladi Srbije sa punim i potpunim neznanjem, onako temeljno diletantski, odnosi i prema Sarajevu, i prema opštoj kulturi.

A Sarajevo, kao najsekularniji i najtolrenatniji grad na svijetu sa islamskom većinom, na koncu i jeste pokazatelj kako se živi ta tolerancija i suživot iz sata u sat. Kako se “deveraju” zajedničke brige i muke i kako se u ovom rovitom svijetu gradi život. To Sarjevo je ugostilo više puta srbijansku političku vrhušku, koja je produžena ruka režima, a koji mu je pobio 1.600 djece. To olimpijsko Sarajevo, dobro, veliko, toplo i otvoreno, raširilo je ruke i za šefa Vulinovog, njegovog najnovijeg gospodara Aleksandra Vučića, istog onog koji je onomad u pauzama nošenja gajbi za Vojislava Šešelja i Tomislava Nikolića, sa Skupštinske govornice prijetio da će pobiti stotinu muslimana za jednog Srbina.

Sumnjiva dva ‘nobelovca Srbina’

Ako su tolerancija, gostoprimstvo, ljepota i dobrota sinonimi za džamahiriju, onda je Sarajevo džamahirija. Ako su Davorin Popović i Mirza Delibašić sinonimi za džamahiriju, onda je Sarajevo džamahirija. Ako su Indeksi, Crvena jabuka, Bijelo dugme, Zabranjeno pušenje… džamahrijiski bendovi, nema sumnje, Sarajevo je džamahrijia. Bujrum, dobrodošli!

Ako su dobri ljudi grada, ako su zidovi koji pamte povijest bremenitu simboli džamahirije, dobrodošli u žamahiriju, čeka vas raširenih ruku, širokog osmijeha, puna vica, puna topline, da vas zagrli i spasi decembarskih noći.

Džamahirjia je to, bez svake sumnje, u kojoj izranjanju glumci, režiseri, likovnjaci, pjesnici, taksisti, ćevabdžije, konobari i radnici, da vam ugode. Džamahirija bez premca.

Zna to vrlo dobro i ministar Vulin, koliko god se kitio oreolom iscrpnog neznalice. Pa je u momentu promijenio ploču, izjavivši da je, zapravo, Stranka demokratske akcije ta žamahirija, a ne Sarajevo cijelo. Kako smo definisali džamahiriju, i kako ju je svijet definisao, možemo svi zajedno uskliknuti – dabogda da su nam i SDA i sve ostale partije džamahrijiski ustrojene. Dabogda da i Beograd (po)stane džamahirija, pa da ne moramo svako malo prebrojavati imena ustaških i četničkih “junaka”, koja osvanu na pločicama u nazivima ulica. Tu samo Bog pomoći može, jer galopirajući fašizam ništi sve ljudsko, a ovaj Vulin pred očima je, valjda, najbolja urličuća onomatopeja vremena mračnog koje dolazi. A za Handkea je sve rečeno i tim čovjekom se ne treba baviti.

Treba reći nešto drugo, što je slabo ko zapazio – ne treba poznavati niti uncu od stvaralaštva austrijskog revizioniste, dovoljno je da vidjeti ko ga brani i svojata, e da bi vam sve bilo jasno. Vučić ga je već uvrstio u “srpske Nobelovce”, zajedno sa Andrićem, koji je, ironično, bio katolik Hrvat, a izjašnjavao se kao Jugosloven – toliko o logici. Pa onda, po toj istoj nakaradnoj uzurpatroskoj logici, dva “nobelovca Srbina” jesu Hrvat Andrić i Austrijanac Handke.

Istinski svjetionik nad Balkanom

Treba vidjeti buljuke nacionalista i vikend-intelektulaca kako svojataju revizionistu Handkea, dabome ne zbog njegovog poroznog djela, nego zbog ove potonje revizje, pa da vam je jasno kakav je to čovjek. Treba čuti ljude iz Udruženja književnika Republike Srpske, koji su Handkea proglasili počasnim članom – što bi se reklo, kakvo udruženje, takav i počasni član – sve će vam biti jasno.

I, na koncu, treba rastužiti te nacionaliste koji ljube friškog Nobelovca zbog jugoslovenskog pasoša, jer Handke sam veli kako je uzeo taj pasoš e da bi lakše, brže i jeftinije fluktuisao na svojim hjuman-safarijima.

Proći će plebs ovaj bezimeni, proći će i Vulin opskurni, proći će i Handke i trista čuda za deset dana i previše, ali ostaće Sarajevo, Grad heroj, grad koji samo jedno ne može – da ga mrzite. Sarajevo je isuviše veliko da se obraća kojekavim pajacima i priučenim kvazipolitičarima, koji su željni mržnje i isijavanja zla. Ono je iznad njih.

I zato – dobrodošli u Sarajevo, najtolrenatniji grad, koji se poput Feniksa izdigao iznad uništenja, zla i mržnje i koji kao svjetionik nad Balkanom gleda na one sujetne, jadne i malene, što ih povijest pamtiti neće.

Al Jazeera