Dogma

Piše

Đorđe Šćepović

„Oni koji imaju svet

neka misle šta će s njim

mi imamo samo reči

i divno smo se snašli u toj nemaštini…“

B. Miljković

Najlepše pevaju zablude, tvrdio je Branko Miljković, jedan od najvećih srpskih pjesnika XX vijeka. A od zabluda donedavnih direktora crnogorskih škola koji su do juče zbrinjavali sirote i progonjene srpske nacionaliste, a već danas pakuju svoje lične stvari i ključeve kabineta predaju svojim oslobođenim štićenicima, još glasnije pjevaju zablude vjerujućih. Onih koji se kunu da ljube Hrista, a čine sve što su činili i revnosni rimski vojnici koji su ukucavali ekser u stopalo raspetog Galilejca. S jednom bitnom razlikom – rimski vojnik je u ekser udarao po službenoj dužnosti, po Pontijevoj zapovijesti, dok naši vjerujući eksere u kovčeg u koji su položili Crnu Goru zakucavaju iz najčistijeg sladostrašća i hedonizma. Kako im oteti ćekić iz ruku i kako im objasniti da su njihove zablude dosad izrezbarile i previše kovčega, i da oni nijesu drvođelje pa da im povjerujemo da to čine po prirodi svoga poziva? Je li moguće slijepcu objasniti boje?

Pitali bi Saramaga, ali Saramago nije imao posla s našim slabovidim prijateljima. Da ih uputimo da čitaju Miljkovića ne vrijedi, jer njihove police s lektirom zauzimaju sabrana djela Dobrice Ćosića, Matije Bećkovića i Nikolaja Velimirovića, kojeg uporno nazivaju svetim. Stoga, mi smo oni koji biraju da vjeruju pjesniku obješenom o granu drveta u jednom zagrebačkom parku. Pjesniku koji je bio svjestan istine i koji je dao sve od sebe da tu istinu predoči i drugima. Na koncu, istina ga je koštala i života. Naše zablude su konačno stigle na naplatu. I ne odbijamo da povjerujemo u njih i njihovu muziku. Zabluda da će aveti devedesetih ostati u devedesetima ovih dana veličanstveno pjeva. Poje grlom onih koji se rađaju u lažima predaka, a umiru u laži potomaka. Onima protiv kojih se urotio cijeli svijet i nekoliko planeta. Onima koji su u inat sunčevom sistemu kud god bi prošli za sobom ostavljali pustoš i smrt. Smrt koju će uporno poricati, uprkos leševima koje ova poziva za svjedoke. Naši slijepci uvijek upiru prstom u drugog, kao da ne znaju da nije pristojno upirati prstom u druge. Ali, zanemarimo odsustvo manira. Ako oni mrze, mi smo ti u koje će uperiti prst, jer ne zatvaramo oči pred njihovom mržnjom i destrukcijom. Da smo zaista onakvi kakvim nas predstavljaju i žigošu, i mi bismo zadužili po čekić i činiju eksera. Ali, mi nijesmo oni, nikada nijesmo ni bili. Mada se svom snagom svoje vjere upinju da dokažu da jesmo. Da smo isto. Ali u tom njihovom istom mi smo oni, nikako oni mi. U njihovoj perspektivi nas nema. Nema bilo koga osim njih i onih koji su u stvari takođe oni, ali iz nekog razloga to uporno poriču. Jer, i Atlantida je bila njihova, tako bar oni kažu.

Sve je do perspektive, iliti do onog rđavog oka i lijepog predjela o kojima pjeva Žak Prever. U jednoj izopačenoj, fantastičnoj perspektivi ubica nije ubica, i mrtvi nijesu mrtvi, tek su zavjera svjetskih moćnika i mrzitelja srpstva. U toj i takvoj deluziji svi oni nevladini, a zapravo vladini posilni, biće birani za direktore javnih servisa ne bi li u čast poslodavcima crnogorsku državnu televiziju pretvorili u Miloševićev RTS. Tek da ugode nostalgiji. I sve će to činiti usta punih slobode i pravde. U toj i takvoj halucinaciji do juče zaglušujuće bučni crnogorski komentatori stvarnosti, neće imati komentar. Ako pravednici usput jednom čizmom i zgaze zakon, a drugom Ustav, to je za naše dobro, za višu stvar, zar nijeste sposobni toliko da razumijete? Ako vjerujući ministri, slučajno obreteni u Crnoj Gori, za dan posijeku 500 glava s identičnom presudom – povreda radne dužnosti – kako se to zove? To je samo pjesma još jedne naše zablude i još jedne skaredne odluke onih koji su takvima dali mogućnost da budu glavośeče.

Ipak, biće da je bivša vlast više vjerovala, nekako iskrenije. Čini se da su naročito voljeli Poslanicu Rimljanima, pa su gladnog neprijatelja hranili i žednog ga pojili. Zato danas njihovu posvećenost religiji plaćaju oni koji su bili i ostali jeretici. Oni za koje nije bilo mjesta za trpezama vjerujućih. Ako je u najavi nova Tajna večera, više je nego izvjesno da takvi neće biti pozvani.