Dosada

Piše

Tatjana Tanja Zeković 
profesor i turistički vodič

Zavrte je vrlo rano mala djeca, nesvjesna težine ove riječi. Dokolica, jedan od njenih sinonima, koja vodi stramputicom dangubljenja, lijenstvovanja, džabalebarenja, plandovanja, traćenja vremena, tavorenja, badavisanja, dembelisanja, ležačine, vegetiranja, učmalosti, ustajalosti… Spisku se mogu dodati sve riječi, koje satiru običnu ljudsku potrebu da se bude nešto više od bića, koje samo podnosi rutinu stvarnosti, scenarija ponavljanja istih potreba, pa se solidarišući sa ovim stanjem iskazuje želja da se samodestrukcijom nadiđe učmalost efektom alkohola i droga, dolazeći do užitka, kao čiste hemijske jednačine, kojoj robuje zavisni konzument.

Da li posmatramo naše adolescente, našu vlastitu djecu ili djecu prijatelja naše djece, jesmo li ravnodušni na načine, kako upotpunjavaju svoju dokolicu, da li smo zadovoljni, što se mučne priče nama ne dešavaju, što smo izbjegli problem a tuđi je dio naše dokolice, koju ćemo rado popuniti prepričavanjem tuđih nedaća ?

Kakvu poruku šaljemo našoj djeci, koja su tuđa svojoj svakodnevici a mi otuđeni od stvarnosti, kojoj dajemo sve apokaliptičnije oblike, što se više razlikuje od one u kojoj smo odrasli, pa lako zaključujemo kako nam nove generacije ne valjaju a pitanje o njima postaje šlagvort za žalopojku?

Pedagozi, nekadašnji robovi, koji su otpraćali djecu u školu, u ovoj vremenskoj dimenziju su često nemoćni pioni u igri mladih nasilnika, vješti u zataškavanju problema i briljiranju u iznošenju statističkih podataka, kojim se zaokružuje školska evidencija na kraju tromjesječja, polugođa i godine.

Roditelji, isluženi vojnici u trci za vremenom, potrošeni društvom u tranziciji, koje ih nemilosrdno rabi, na ivici egzistencije, susrijeću se svaki sa svojim adolescentom sa strahom od bića, u koje se dijete pretvara silom okruženja,
enigmatičnog i za roditelja.

Kad šesnaestogodišnjak dođe kući, nakon noćnog izlaska u pijanom izdanju, neminovno je pitanje, ko je utočio piće maloljetnom djetetu, a strašniji scenario bi bio, ko je dao paketić droge djetetu, stvarajući budućeg zavisnika, često se to dešava i u školskom dvorištu.

U toj situaciji se roditelj mora zapitati u čemu je pogriješio i zašto je dijete zloupotrijebilo svoju slobodu, zatim koji su to modeli upotpunjavanja dokolice, koji mu se nude i kojima po logici saobraznosti treba da pokaže, kako im je vičan. Djeci ne možemo oduzeti socijalizaciju i saobraznost sa okruženjem ali im možemo ukazati da nijesu bezimena većina, ista ona većina, koja je izgovor brojnih trpljenja, trpljenja turbo folka, trpljenja dobrog podnošenja alkohola, seksa i droge.

Autoriteti su urušeni, roditelja, škole, pedagoga, policije…čime se bave uniformisana lica reda u malim i velikim gradovima, koja je vjerovatnoća da u gradu sa nekoliko hiljada stanovnika ne mogu ispratiti dešavanja u lokalima, čiji vlasnici zarađuju na alkoholizmu, narkomaniji i razvratu maloljetnika ?

Prosvjetni radnici znaju da adolescenti na školske žurke dolaze nakon što su svoju dozu “sreće” dobili u nekom od gradskih lokala, da su svoju dozu tjelesnih bliskosti ispitali u školskom klozetu ili toaletu profitabilnih lokala, da na žurkama, koje organizuju sami tinejdžeri imaju priliku da nesmetano uživaju u porocima, nakon što im roditelji plate ulaznicu za “hemijski raj”.

Da li nas stvarno nije briga kuda idemo, sve dok su drugi, pa i naša sopstvena djeca za nas “bijeli svijet”?