Dritan na Svetom Stefanu: i heroji su nečija djeca

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Mora da je neko je oklevetao Zdravka K… Tako bi danas glasila prva rečenica Kafkinog „Procesa“.

Zato je crnogorski premijer imao potrebu da novinarima saopšti da njega prati glas da pije, ali da njegove kćerke to ne čine.

Zašto Zdravka prati takav glas? Možda zato što je čitavu predizbornu kampanju proveo sa bocom u ruci, šarmantno teturajući i zaplićući jezikom na svakoj riječi složenijoj od „da“; možda zato što je tako nastavio i nakon što ga je Amfilohije postavio za premijera?

Inače… Meni vladavina Zdravka, Dritana i njihovog ministarskog eskorta liči na džinovski after party koji se otegao…

Žurka je počela 30. avgusta uveče. Od 1. septembra do danas, rekoh li, traje after. Neko se drži boce, neko se vozi gliserima i fešta u svetostefanskim vilama, gdje se pale tompusi i šacuju šarmantne hostese, a neko vrijeme provodi u skrušenosti i pravoslavnoj molitvi. Jeste, ovo zadnje bio je sarkazam.

Snimci žurke sa Svetog Stefana podsjetili su me na vijesti iz prvih dana po objavi da je korona virus stigao u Evropu. Tada smo gledali snimke i čitali informacije o tome kako su neki ljudi kupovali zalihe toalet papira, neki zalihe brašna, a neki zalihe droge.

U Holandiji su snimljeni drogoljubi koji su satima čekali da legalno kupe travu. To je temeljno suprotno stonerskoj etici, a vala i estetici. Svaki čestiti stoner, naime, zna koje pitanje valja postaviti sebi onda kada nisi siguran kako je ispravno postupiti: šta bi u toj situaciji učinio Big Lebowski? Može li neko, bilo ko, zamisliti kako Big Lebowski čeka u redu na drogu?

Kupci droga koje još nisu legalizovane upućeni su na crno tržište, gdje će ih, zbog poremećaja odnosa ponude i potražnje, dočekati još više sječena a skuplja droga.

Sakriti se od korona-virusa, čija je smrtnost između tri i pet posto, u stan nakrcan heroinom, čija je smrtnost tek nešto manja od smrtnosti života: zvuči kao da se od plastičnog eksploziva skriješ u betonski bunker u koji si unio atomsku bombu.

Isprva sam pomislio kako me baš na to – ulazak u bunker sa atomskom bombom – podsjeća Dritanova strategija borbe protiv visoke korupcije koja podrazumijeva odlazak na svetostefansku žurku, gdje se uživalo u pošteno stečenom luksuzu. Ljudi koji su teškim radom i vrlinom zaradili novac magnet su za glumice, manekenke, influenserice, a one opet magnet za šefove policije i njihove partijske saradnike. To vam je kao oni vozići za djecu: svaki se kači za magnet onog ispred sebe, dok se onaj iza kači za njegov – ćihu-ćihu-ćihuhu.

A onda sam shvatio da to iz mene zbori zloba… Napokon sam razumio: Dritan je Wild Bill. Crna Gora je Deadwood. A Konatar je Billov zamjenik šerifa. U Walter Hillovom uprizorenju života Divljega Bila, njega igra Jeff Bridges (jeste, on igra i Velikog Lebowskog). Dritan će kriminal sa crnogorskih ulica počistiti onako kako ga je Divlji Bil pomeo sa prašnjavih džada Deadwooda.

Na šta mislim? Na Jeffa Bridgesa koji, još mamuran od sinošnje žurke, napušta svoju sobu na spratu javne kuće, u krevetu ostavlja par influenserica onog doba, pa sa revolverima u ruci istrčava u svijet koji će za koji tren osloboditi od nekoliko nositelja kriminalno-korupcijskih aktivnosti. Je li zbog toga što je nakon pošteno izborene pobjede nad kriminalom volio malo da se proveseli i sa nekim razmijeni tjelesne tečnosti, Divlji Bil bio manje junak i manje efikasan? Naravno da nije.

Malograđansko je, odveć malograđansko, hinjeno i podlo zgražavanje nad životnim stilom heroja koji nas štiti od kriminala dok mi mirno spavamo. I heroji su nečija djeca: i oni trebaju odmor.