Dritan, Zdravko i Bečić su DPS iz 1992.

Piše
Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Jeste primijetili, ma znam da jeste, da su ovi novi isti, pljunuti DPS iz perioda 1991-1992?

Jedni su na fašizaciji društva udarnički radili onda, drugi rade sada.

Jedni su bili, drugi sada jesu, najamni radnici na stvaranju Velike Srbije – samo se to sada zove Srpski svet.

Jedni su bili, drugi jesu pod punom kontrolom Beograda – jednima je upravljao Milošević, drugima upravlja Vučić.

I jednima i drugima usta su bila puna demokratije: i jedni i drugi tvrdili su da povijest demokratije u Crnoj Gori počinje od njih.

I jedni i drugi na vlast su došli na talasu sveopšte mobilizacije velikosrpskog nacionalizma: u slučaju prvih, to se zvalo „događanje naroda“, dok se u slučaju drugih to imenovano – „litije“.

I jedni i drugi su svoj velikosrpski projekat pakovali u iskorjenjivanje korupcionaških praksi bivše vlasti.

Vijesti su ovima ono što je Pobjeda bila onima. Svi njihovi uslužni, a tako buntovni, tako pravdoljubivi, tako etički čisti kolumnisti zapravo reprodukuju diskurs Konatarove Pobjede. I jedni i drugi su duh Cetinja, duh antifašističke, građanske Crne Gore progasili ustašlukom.

A televizija Crne Gore je… pa, televizija Crne Gore. Koja danas o protestu na Cetinju laže onako kako je Emilo Labudović lagao o agresiji na Dubrovnik, onomad.

Primijetili ste, svakako, da su Zdravko, Dritan i Aleksa tek Milo, Sveto i Momir sa Ali Expressa. Dritan je, kao, skraćeni Milo: britva ili čakija, svejedno. Aleksa je Sveto Marović: mudar, pribran, sav u frazama i „korisnim nejasnoćama“. A Zdravko je, dakako, Momir: čovjek iz naroda, čije je ime crnogorsko a prezime srpsko.

I jedni i drugi udarali su na Cetinje: tog su se grada najviše bojali. Nije li jasno kako je Joanikijev NATO desant na Cetinje tek replika Amfilohijevog zlodjela, onog kada je u manastir uveo Arkana i njegove naoružane sociopate?

EU integracije ovima su ono što je onima bila „odbrana Jugoslavije“: retorička maska za velikosrpski projekat kojem su služili/služe.

Fašizam i jednih i drugih (bio)je zelen. Prvi su se, usred kasapnice u ime Velike Srbije dosjetili Ekološke države. Drugi se, dok udaraju posljednje eksere u kovčeg Srpskog sveta u koji su gurnuli Crnu Goru, hvale ekološkim akcijama i borbom protiv mini-hidrocentrala.

Onaj, ratnohuškački DPS držao je navodno sredinu političkog polja, između „esktremnog“ Liberalnog saveza i ekstremne Narodne stranke. Ovi novi navodno drže centar između „ekstremista“ koji brane građansku i evropsku Crnu Goru i ekstremista Srpskog sveta.

Fascinantno, zapravo… U pokušaju da poništi ono što je bilo dobro u politici DPS-a nakon 1997, ova garnitura beogradske posluge na vlast je dovela najgoru verziju te partije: sebe, updateovanu verziju DPS-a iz 1992.

Šta nam ponavljanje istorije kojem svjedočimo govori?

Sve je – neprekidno – isto; samo sve gore, sve zaludnije isto. Ono što se prvi put ponavlja kao tragedija, drugi put kao farsa, peti se put ponavlja kao agonija lišena bilo kakvog razloga, kamoli smisla. Nakon toga se i dalje ponavlja, no to je kretnja koju niko više ne primjećuje, jer na koncu preostaje samo tupost, koja ukida radost, ali i patnju. Ljudi su tu tupost skloni nazvati mudrošću.

Može i tako. Ali nećemo tako. Prelako je. Nihilistička predaja je uvijek najlakša opcija.

Recimo to ovako: ja jesam Grk, „ali naša bol nije grčka“, kako je pisao Auden.

Sve, zapravo, nije tako crno. Kada se zlo više ne može preoblačiti u maske progresa, slobode i humanizma, pojavljuje se istinska, čista nada.

Toj nadi nauditi ne mogu svi narcisoidni cinici ovoga svijeta, sva samozaljubljena ološ koja vjeruje da je iznad dobra i iznad zla, svi revizionisti i relativizatori, svi licemjeri koji svoju kolaboraciju sa tlačiteljima pravdaju zgražavanjem nad primitivizmom koji uočavaju u očajničkoj borbi potlačenih.

Kao što, rekoh, Auden piše:

“Naš bol nije grčki: Dok sahranjuješ mrtve, znaš
Bez znanja da za sve što trpimo razlog ima,
Da naša rana nije napuštanje, da nam žaliti nije
Ni sebe ni grad naš;
Bilo reflektor da uhvati, bilo šta da dreči zvučnik taj,
Ne treba nam očaj”.

Najvrjednija od svih dragocjenih stvari koje su Jevreji dali čovječanstvu je ideja da vrijeme nije krug, nije vječito ponavljanje istog sranja; ideja da postoji kraj, koji je ujedno i smisao istorije. Zbog te ideje naš bol nije grčki.

Jer postoji li išta utješnije, išta ljepše, išta nadom bremenitije, od misli da će sve moćno, sve ono što tlači – propasti, da će sve što u sljepilu sile sebe krivo vidi kao veliko – pasti?