Farbanje tradicije ili tradicija farbanja

Piše
Dragan B. Perović

Riječi, kao i gestovi, imaju svoja osnovna, prenosna ili figurativna značenja. I žargonska. U našu stvarnost su posljednjih dana u opticaj vraćene riječi: litija, moleban, tradicija, farbanje. Litija i moleban su iz crkvenog miljea, dok je sa tradicijom i farbanjem stvar prilično različita.

Tradicija bi u osnovi trebalo da je kulturno nasljeđe, koje se obično usmenim putem prenosi s generacije na generaciju. Na tradiciji bi trebalo da počiva kontinuitet i identitet jedne kulture i jednog naroda. Farbanje, uz osnovno značenje da se nešto boji, bojadiše, pitura, ima jednu žargonsku varijantu. Tada ta riječ znači da neko hoće da vas slaže, prevari, servira vam izmišljene priče; što će reći da je odatle i izraz – “namazan svim bojama”.

POLITIKA MOLEBANA

Problem nastaje kada molebnici hoće da po svome kalupu osmisle tradiciju koja im jedino služi za negiranje i potiranje kulturno-istorijskog nasljeđa Crne Gore. Biraju istrgnute citate i pojave, koje u njihovoj doradi mogu poslužiti za primitivno posrbljavanje svega crnogorskoga. Tako se i došlo do bojadisanja svakog zgodnog mjesta u boje “srpske tradicionalne zastave”.

Međutim, kada se pogleda vjekovno djelovanje SPC – danas poduprto inspiratorima protesta protiv uvođenja crkve u regularne, zakonske tokove – u odnosu na Crnu Goru i Crnogorce, jedina tradicija koju dosljedno njeguju jeste “farbanje”. Svaki fakt, događaj, stih, izvrću i pokušavaju mitomanski predstaviti kao tradicionalno nasljeđe. Takvo “farbanje” tradicije trebalo bi po njihovoj nakani da pomogne Crnogorcima – da se samoukinu.

“SRPSKA TROBOJKA”
Da se vratimo izvorima ovoga aktuelnoga “farbanja” farbanjem. Nameće se pitanje da li samo crvena boja prave, tradicionalne crnogorske zastave, izaziva toliki stres kod molebnika, da padaju u amok ili je u pitanju nešto drugo?

Da vidimo kako stoje stvari oko “tradicionalne srpske trobojke”. Tu će nam pomoći i srpski istoričari, da mnogo ne lutamo.

Novokomponovani vjernici i politički Srbi iz Crne Gore uvode novotarije u religijskim obredima, uz bogato “farbanje” tradicije. Samo, ostavljamo mogućnost da griješimo. Ovo sa farbanjem zastava je možda svojevrsni omaž turskom sultanu Mahmudu II (1785 – 1839). Ili je, zbog političke i rodne korektnosti, pravilnije reći „srpskom vladaru, sultanu Mahmudu II“! Kako? Tako, lijepo. Srpsku trobojku je “nacrtao” i odobrio Mahmud II.

Da krenemo redom.

Trobojka je postala popularna u Evropi poslije Francuske revolucije (1789). U (južno)slovenske krajeve je stigla pod uticajem Rusije (posebno poslije revolucije 1848. godine – najsličnije ruskoj su slovenačka i slovačka zastava, a kod Bugara plavu boju zamjenjuje zelena). Rusi su prve varijante trobojke imali u doba Petra Velikog, oko 1705. godine, koji je od Nizozemske (Holandije), preuzeo boje i oblik i crtao svoje varijante zastave za ratne brodove.

Srbija je imala svoju zastavu u doba Prvog srpskog ustanka, pod vođstvom Karađorđa. To je poznata zastava sa dva štita – na jednom krst sa četiri ocila, a na drugom, strijelom probodena svinjska glava. Propašću Prvog i Drugog srpskog ustanka Srbija je i dalje ostala pod upravom Turske.

SRETNO SRETENJE

No, zahvaljujući međunarodnim okolnostima, imala je određeni stepen samostalnosti – bila je vazalna kneževina Osmanskog carstva. Pod vođstvom Miloša Obrenovića počeo se uređivati život u Srbiji u datim okolnostima. Tekle su pripreme za usvajanje ustava, kao najvišeg pravnog akta jedne zemlje i pravljenje grba i zastave.

Kneza Miloša ustav nije mnogo interesovao, jer je on u kneževini bio najviša vlast. Dovoljno se podśetiti kao je rješavao crkvena pitanja – naredio je ubistvo mitropolita Milentija (Nikšića). Inače, Miloš je sa Carigradom potpisao Konkordat 1831.

Nešto kasnije, godine 1835. donešen je srpski, tzv. Sretenjski ustav, za koji se mora reći da je bio veoma napredan i liberalan za ono vrijeme. Ustav nije naišao na odobravanje ni Turaka ni Rusa, iako u prvom članu ustava sadrži imena Sultana Mahmuda Drugog i ruskog Imperatora Nikolaja Prvog.

Kako kaže srpski istoričar Radoš Ljušić, Miloša su umjesto ustava više interesovali zastava i grb: “Pre svega zbog trgovačkih potreba mlade države, pa bi to mogao biti jedan od osnovnih razloga takvom opredeljenju. Knez se u pregovorima sa turskim političarima pozivao na Vlašku, Moldaviju i Samos, koje su uživale tu privilegiju. Nekako u isto vreme za “flag” se borio i jedan od zapadnih elajeta – Tunis. Izgled srpske zastave utvrđen je u vreme kneževog boravka u Carigradu.”

FERMAN MAHMUDA II

Srbi su željeli da im se odobri zastava koju su nacrtali po narodnim bojama iz ustava – crvena, bijela i čelikasto ugasita. Međutim, sultan Mahmud II je promijenio redoslijed, izdao ferman decembra 1835, u kojem se kaže: “da srpski narod ima razvijati trobojnu zastavu na trgovačkim lađama koje mogu slobodno ploviti rekama i morem u Carigrad dohodećim i tuda prolazećim”. Uz ferman dobili su po jedan primjerak zastave – raspored je bio, vodoravno poređane, crvena, plava, bijela. Taj raspored boja koji je Mahmud II dao Srbima ostao je i do danas na zastavi Srbije.

Uz grb na “Mahmudovoj” zastavi su u uglu bile četiri šestokrake zvijezde, kao simboli teritorija sa autonomijom, tj. vazalnih oblasti – Vlaška, Moldavija, Samos i Srbija (današnji crtači propuštaju ovaj “umjetnički detalj”). Inače, Mahmud II bio je dosta napredan vladar. Ukinuo je janjičare i uveo mnoge reforme. Zahvaljujući molebnicima u Crnoj Gori ponovo je oživjelo śećanje na njega.

CRNOGORSKA TROBOJKA

Što se tiče trobojne zastave u Crnoj Gori, crvene, plavetne (ne plave) i bijele, ona je kao dvorska zastava uvedena 1900. godine, sa grbom države, tj. dinastije Petrović i slovima N I (Nikola Prvi). Državna zastava bila je slična današnjoj.

Valtazar Bogišić, opisujući crnogorsku državnu zastavu 1883. godine, kaže: “Da je glavni crnogorski barjak (alajbarjak) “sasvijem crljen” i “ima na sebi grb zemaljski”. Ta državna zastava ujedno je bila i zastava crnogorske vojske. Četne zastave (“obične vojničke”) bile su takođe crvene, “sa krstom bijelim na srijedi. Neke imaju bijelijem opervažene krajeve””.

Crnogorski ustav iz 1905. govori o grbu i naznačava kakav je (čl. 38), a zastavu ne izdvaja. Samo se u članu 39. kaže: “Narodne su boje: crvena, plavetna, bijela.” Ako nijeste daltonista, razlikujete plavetnu i plavu.

No, da ne sitničarimo. Evo, sve da prihvatimo da se članom 39. mislilo na zastavu i samo da je takva, a ne ona pod kojom su Crnogorci vojevali najslavnije bitke i dobili međunarodno priznanje, a koja danas kod molebnika izaziva konsternaciju, zašto onda ovi “bogo-risto-ugodnici” i poštovaoci bezakonja ne prigrle i sljedeći, 40. član crnogorskoga ustava koji glasi:

“Državna vjera u Crnoj Gori je istočno-pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori.”

No, molebničko-farbarskoj udruzi ne odgovara ništa crnogorsko. Oni bi da sve prefarbaju u stariju i zaostaliju boju.