Kolumne

Generacija

Piše

Đorđe Šćepović

Kada se početkom drugog milenijuma pojavila nova generacija crnogorskih pisaca, svako ko je na ovaj ili onaj način bio uključen u kulturu morao je biti zatečen. Zatečen jer je crnogorski kulturni prostor decenijama unazad kontaminiran lošim piscima i vrhunskim srpskim nacionalistima. Nije da su tzv. novu generaciju činili sve sami Pinčoni i Ginzberzi, ali njihovim dolaskom crnogorska književna stvarnost konačno počinje praviti otklon od ratnohuškačkog guslarsko-pojačkog diskursa. Nekoliko mladih, darovitih ljudi pojavilo se na radost svakog dobronamjernog stanovnika ove zemlje. Na radost takvih, a na žalost onih koji su do tada, poput opakog virusa, razarali tkivo crnogorske kulture. Dakako da su najkorotniji bili oni koji su tih godina klicali Radovanu Karadžiću, a ovog presuđenog ratnog zločinca 1993. godine ovjenčali Ratkovićevom nagradom. Najveći pjesnik među ratnim zločincima, i najveći ratni zločinac među pjesnicima, Radovan Karadžić, Ratkovićevu nagradu dobija u danima kada je opsada Sarajeva bila u punom jeku. Današnji branitelj srpskih zločina, plesni partner negatora srebreničkog genocida Petera Handkea i Milorada Dodika, Muharem Bazdulj, u tekstu Hronologija opsade Sarajeva 1992–1996, objavljenom u Peščaniku od 29. 04. 2008, između ostalog piše: „Februar 1993. Bosanski Srbi granatiraju pogrebne povorke, sahrane, bolnice u Sarajevu… Mart 1993. Teški artiljerijski napad na grad… April 1993. Otvoreno Koševsko groblje,27 godina nakon zatvaranja, zbog nedostatka mjesta za ukop žrtava ubijenih snajperima i granatama… Juni 1993. Masakr na igralištu u Dobrinji. Vojska bosanskih Srba gađala ljude u molitvi prilikom dženaze…“ A opsada Sarajeva je samo jedan fragment sabranih djela pjesnika i zločinca Radovana Karadžića.

Dakle, ako je vjerovati nekadašnjem Bazdulju (a čini se kudikamo pouzdanijim od ovoga današnjeg), Radovan Karadžić nagradu za poeziju dobija te i takve 1993. godine. Nagradu mu dodjeljuju oni koji Karadžića i danas slave i koji se nikad nijesu odrekli njegove krvave biografije. Oni koji će možda biti ambasadori, a sasvim je izvjesno da će takvi odlučivati o laureatima najvećeg državnog priznanja, Trinaestojulske nagrade. Razni Želidrazi, Bećiri i slični, kojima se, ako ništa drugo, ne može poreći dosljednost. Biti fašista nije stvar opredjeljenja, to je stvar rođenja, napisao je neko. Zato grupa mladih ljudi koja je stala vršiti deratizaciju i dezinsekciju javnog prostora jeste bila događaj. Sa svim svojim manama i nedostatnostima. Zašto sve ovo pišem? Zato što je beskrajno zanimljiv razvojni put jedne generacije crnogorskih pisaca. Zato što se u međuvremenu štošta važno dogodilo. Zato što su neki od njih već odavno na braniku i Bećira i Želidraga, i to obično subotom u jednom režimskom tabloidu. Zato što su mnogi od njih svoje knjige objavili kod ljudi koji su devedesetih, po svjedočenju savremenika, magacine Udruženja književnika pretvarali u skladišta oružja. Oružja za svoju braću preko Drine. Zato što su neki prosto izabrali da ćute, jer, kako kaže jedan ugledni crnogorski istoričar: „To je njihov izbor. Svako od nas se angažuje koliko misli da treba i na način koji mu odgovara…“ I sasvim je u pravu. Svako bira svoj put. Tome nas uči i pastor Martin Nimeler u pjesmi Prvo su došli. Dok su odvodili sve redom, on je ćutao. Na kraju su došli i po njega, ali više nije bilo nikog da progovori.

Zašto ovo pišem? Pa recimo zato što Andrej Nikolaidis nikad nije ćutao. Crna ovca generacije. Birao je da ne ćuti. Ni onda, ni sada. A koliko bi mu samo bilo lakše da nikada nije napisao tekst o Nemanji Kusturici, zbog kojeg će biti i osuđen. A mogao je da ćuti, nije da nije. Govor uvijek nalaže napor, tišina je tako neopterećujuća. Ali to je uvijek naš izbor, kako kaza istoričar.

Send this to a friend