Gospodar Zla: Kako je Radovan postao Karadžić

Piše

Lana Ramljak

Kraj je Drugog svjetskog rata. Jun 1945.

Nacisti, četnici, ustaše…široka lepeza fašista trpi poraze na svim evropskim frontovima. Tako je i na Balkanu. Crna Gora već je partizanska. Inače, njom su u Drugom svjetskom ratu harali četnici na čelu s Dragoljubom Mihailovićem. Znamo ga još i kao Čiča Dražu. Ali, od decembra 1944, Sile Osovine nisu više vlast u Crnoj Gori.

Selo Petnjica smješteno je na pet kilometara od Šavnika ka Žabljaku. Okružuju ga planine Durmitor, Lola i Gvozd. Godina je 1945, 19. juni. Vuko i Jovanka Karadžić dočekali su prvog sina. Dali su mu ime Radovan.

Inače, Vuko je rođen 1912. godine u Petnjici, selu Karadžića. I onaj slavni jezikoslovac i pisac, Vuk, vuče porijeklo iz ovog sela. Odvajkada su tu kuće samo pripadale Karadžićima, koji nikad imanje nisu željeli prodati nekom drugom.

Kad je rat počeo, Vuko, obućar i krojač koji je volio pjesmu, gusle i bio majstor na diplama – odabrao je četnike. Jovanka Jakić rođena je 1923. godine u Dobrim Selima, ili Maloj Moskvi, kako su zvali ovo partizansko selo. Dugo se pričalo o tome kako je partizanka otišla za četnika. A, brak je dogovorila Marica Karadžić, Vukova mater koja je sina htjela skloniti “od puške”.

Rođenje

I tako i bi. Vuko je prvo otišao u Bosnu s četnicima – zna se šta su tamo radili, a onda se 1943. vjenčao s Jovankom. Odmah, po Radovanovom rođenju, Vuko biva uhapšen.

Priča prva kaže da su ga uhapsili jer je bio četnik. Priča druga kaže da je silovao djevojčicu koja mu je bila rodica. Priča treća kaže da ju je ubio.

Podsjetimo vas i kako je ugledni sarajevski neuropsihijatar, rahmetli prim. mr. sc. dr. Senadin Ljubović, koji je sa haaškim optuženikom studirao te radio skoro dvije decenije, u razgovoru sa autoricom ovih redova svojevremeno analizirao ličnost Radovana Karadžića. Kazao nam je kako su poremećaji, kakve ima Radovan, najčešće u vezi s nekim traumatskim događajima teške seksualne prirode u djetinjstvu.
Kako bilo, Vuko je odrobijao pet godina, a, zbog sramote, čim je izašao iz zatvora pobjegli su iz Petnjica u Šavnik, a onda u Nikšić, gdje je Raša završio osnovnu školu. U Sarajevo dolaze kako bi Radovan upisao Srednju medicinsku školu.

Jednom je zapisano kako je Radovanu neka tajna ruka otvarala širom sva sarajevska vrata. I ne samo sarajevska. Kao student je volontirao u Danskoj, medicinu specijalizirao u SAD-u. Dobio posao na državnom Univerzitetskom medicinskom centru u Sarajevu odmah nakon diplomiranja. Oženio se. Pa dobio stan u strogom centru Sarajeva pedesetak metara udaljenom od zgrade Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine.

No, vratimo se za tren u njegove studentske dane.

Student

Kažu da je bio skroman student, sa skromnim ocjenama. Pjesnik, lijevo orijentisan buntovnik i „šezdesetosmaš“ (bio je aktivan učesnik studentskih protesta te godine i držao kažu snažan govor na zgradi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, op.a.), koji je činio sve kako bi bio blizak društvu “političkih poeta”. Bio je urednik lista Ponoćnik i pisao poeziju, te član Saveza komunista, iz kojeg je navodno bio izbačen zbog teksta na temu studentskih protesta u Novom Listu.

Na početku studiranja upoznao je buduću suprugu, Ljiljanu Zelen. Nakon dvije godine zabavljanja, Ljiljana je ostala trudna, pa su se 1967. vjenčali, a par mjeseci poslije dobili i kćerku, Sonju. Prvo su živjeli u stanu Ljiljane Zelen, na prizemlju zgrade u sarajevskoj ulici Sutjeska (zanimljivo je da su u istoj ulici živjeli i Biljana Plavšić, Jusuf Prazina, general HVO-a Zelić…). A, poslije su dobili i stan u istom ulazu, nekoliko spratova iznad. Luksuzni i dvoetažni. Radovan ga je dobio na poklon od Univerziteta Sarajevo.

“Bila je jedna grupa ljudi koji su se ozbiljno bavili književnošću, završili književnost, mislili o njoj, bili su intelektualci prvorazredni. U tu grupu se uključio Karadžić. On je bio s nama, sjedio je s nama. On nije završio ni gimnaziju. Ondašnja gimnazija bila je veoma jaka. Karadžić je završio medicinsku školu i nikada nije iz prve ruke ništa znao o književnosti. Karadžić je radije pričao o svojoj veličini pjesničkoj nego što je radio. On je bio lenčuga. Na primer od `74. do `89, `90. nije izdao nijednu knjigu”, prisjećao se književnik Marko Vešović tog vremena.

Vešović je još ispričao i ovo:

“Ima jedan razgovor s Karadžićem gdje on s nekim od svojih komandanata razgovara i on mu kaže: ‘Neće Srbi da uzmu puške’. A on kaže: ‘Pa streljaj ih, pi*ka im materina!’. Ja to nikada neću zaboraviti. Kako može onaj mlakonja kojeg je zlostavljala njegova vlastita žena, ne samo preda mnom, pred desetinama njegovih prijatelja, štiklom ga u nogu pred nama. Kako se taj mlakonja preobrazio odjedanput u čovjeka koji kaže ‘streljaj ga’? Meni je bilo zaprepašćenje kako je ta pihtija od čovjeka postala krvolok.”

Inače, nekadašnji Karadžićevi bliski prijatelji tvrde da je Ljiljana – po zvanju neuropsihijatrica, baš kao i Radovan – na njega imala izuzetan utjecaj i da je “ona bar 50 posto odgovorna što je on bio najtraženiji haški optuženik”. U tom kontekstu shvatljivije su i priče da su u domu Karadžića postojale dvije čvrste ruke -Ljiljana i Sonja. Najtiši u kući bio je sin, Aleksandar Saša, koji je rođen 1973. godine.

O njemu se, za razliku od ostatka porodice, ne zna puno. Nisu ga, navodno, interesirali ni politika ni biznis. Niko ne zna šta je i gdje radio i, koliko se zna, nije završio nikakvu školu. Jednom je “Slobodna Bosna” citirala navodne Sašine riječi:

“Kada sam pred sam rat ispred jedne zgrade vidio mog oca sa Stjepanom Kljuićem i Alijom Izetbegovićem, prvo što sam pomislio bilo je da ovo neće ništa dobro donijeti. Zamišljao sam kako sa najvišeg sprata zgrade pred kojom su stajali pada ogroman koncertni klavir i zabija ih u zemlju. Mislio sam da bi to bilo najbolje rješenje. Da ih je klavir poklopio, rata ne bi bilo…”

Psihijatar

No, idemo u vrijeme kada je Karadžić odbacio ulogu političkog poeta i počeo s novom. Ovaj put kao stručni psihijatar.

“U toj oblasti nikada ništa nije ozbiljno uradio, pa je postao prvi sportski psiholog, koristeći samo ono znanje psihijatrije i psihologije koje se dobija tokom specijalizacije rada, što je apsolutno neupotrebljivo za sportsku psihologiju”, opisivao je dr. Senadin Ljubović.

Kao mlad ljekar, dr. Karadžić se zaposlio na psihijatrijskoj klinici Dr. Nedo Zec, na Koševu u Sarajevu. Bio je i psiholog Fudbalskog kluba Sarajevo. U psihijatriji se bavio neurozama i depresijama. Specijalnost su mu bile grupne terapije i psihoanalitičko tumačenje narodnih pjesama. Pričalo se i da je Karadžić izdavao lažne psihijatrijske nalaze onima koji su htjeli izigrati sistem i otići ranije u penziju.

“Pacijenti su bili mješoviti. Bilo je psihotičnih, bilo je depresivnih i tako dalje. I jedan od pacijenata koji je bio u toj grupi bio je jako agresivan. I kada je naišao Karadžić pored te grupe pacijenata, kada se ovaj momak nešto malo uznemirio, onda je on rekao: ‘Udri ga šakom među rogove’. Našto je momak skočio iza stola i izvadio nož i počeo da tjera Radovana Karadžića, da ga zbode nožem, da ga zakolje, šta je već htio da uradi. U tom momentu, pošto su bili udaljeni dva, tri metra, uspio je Radovan da siđe dole niz stepenice da se zaključa u svoju kancelariju, a ja sam pacijenta uhvatila s leđa za ruke i taj nož je stajao još uvijek u ruci. Kada sam doktoru Karadžiću pokucala na vrata, onda je naravno pitao ko je jer se plašio da otvori. Kada sam rekla da sam ja, da su pacijenti otišli, onda je otključao vrata i nije bilo više tog straha”, ispričala je jedne prilike medicinska sestra Elvira koja je radila s njim.

Imao je Karadžić, početkom osamdesetih godina i epizodu zvanu Beograd. Odselio se u Srbiju gdje je radio u Domu zdravlja na beogradskom Voždovcu, a bio je i psiholog fudbalerima Crvene zvezde. Prema svjedočenjima imao je zadatak da ove fudbalere osloboditi tzv. kompleksa manje vrijednosti. No, epizoda nije dugo trajala i Radovan Karadžić vraća se u Sarajevo, jer njegova supruga nije mogla dobiti posao u Beogradu.

Godinu dana nakon povratka iz Beograda, 1. novembra 1984. Karadžića hapse zbog optužbi da je državnim novcem sagradio vikendicu na Palama, mjestu oko 30 kilometara istočno od Sarajeva. Poslije 11 mjeseci u pritvoru – u kojem je boravio sa svojim prijateljem, budućim haškim zatvorenikom Momčilom Krajišnikom, također optuženim za privredni kriminal u sarajevskom Energoinvestu – Karadžić je pušten zbog nedostatka dokaza.

Nedugo zatim sud u Sarajevu ponovo otvara ovaj slučaj i Karadžić biva osuđen 26. septembra 1985. na tri godine zatvora. Drugostepeni i Vrhovni sud BiH oslobađaju ih poslije odgovornosti, jer u međuvremenu njihov SDS, zajedno sa SDA i HDZ-om, pobjeđuju na izborima, i oni postaju vlast u BiH…

Eh, sad dolazimo do dijela osnivanja Srpske demokratske stranke…

SDS

Prvi SDS je u Hrvatskoj 1990. osnovao Jovan Rašković – psihijatar iz Splita. Kažu da je bio i Radovanov mentor. Nekoliko mjeseci poslije, SDS se osniva u BiH. Prvi vođa bio je Vladimir Srebrov, a najistaknutiji članovi Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić. Odmah na početku su dijelove Bosne i Hercegovine proglasili srpskim autonomnim regijama… Srebrov je brzo je izbačen iz SDS-a i to zbog svog, kako su rekli, ultranacionalizma (navodno je njegovo rješenje krize bio radikalnije od Karadžićeve[?!], pa nije izabran za predsjednika i onda je sam odstupio), a onda mijenja političku orjentaciju. Tokom rata je ostao u Sarajevu podržavajući građansku opciju u BiH, a sjećamo ga se iz perioda 1992. kada ga je srpska strana uhapsila i zatvorila u zatvor Kula gdje su ga mučili.

Elem, SDS je motor pokretač rata, genocida, ubistava, zločina i progona u Bosni i Hercegovini.

Karadžić se 2. novembra 1990, u beogradskom Sava centru obratio ovoj publici: Predrag Palavestra, Gojko Đogo, Biljana Plavšić, Velibor Ostojić, Jovan Tintor, Danilo Veselinović, Milosav Mičević, Milan Novaković, Nebojša Ivaštanin… Tada je kazao:

“Kao i uvijek, srpski narod se budio sporo, ali su i ovog puta, kao i uvijek, njegova buđenja značajni historijski događaji. Tako smo mi u BiH osnovali svoju SDS. Stranku nismo osnovali zbog želje za vlašću, već zbog velike nevolje i pretnje propašću. Stranku smo osnovali prije svega zbog srpskih prioriteta. Srpski prioriteti su očuvanje kulturnog, političkog i državnog jedinstva srpskog naroda. Srpski prioriteti su sloboda i demokratija. Kad god je bila ugrožena demokratija, bio je ugrožen i srpski narod. Kad god je bilo demokratije u srpskim krajevima, srpski narod je cvjetao. Srpski prioriteti su povratak srpskog naroda među srećne narode i srpske države među mirne i srećne države. Srpski prioritet je i sprečavanje da ijedan Srbin, ijedno srpsko selo ostane izvan Jugoslavije i pripadne NDH. Svi srpski prioriteti ugrađeni su u program SDS-a BiH.”

Iako su SDS, SDA i HDZ na prve izbore u Jugoslaviji izašli u koaliciji, ona se počela raspadati, baš kao i bivša država.

Kada je riječ o BiH, Karadžić i SDS su prijetili da će, ako BiH proglasi nezavisnost, krajeve sa srpskom većinom, slično kao što su to hrvatski Srbi učinili na području Krajine u Hrvatskoj, priključiti Srbiji i Crnoj Gori, čime bi se formirala “velika Srbija”.

Karadžić je bio jedan od utemeljitelja skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 24. oktobra 1991, koja je tvrdila da predstavlja srpski narod u BiH. Istovremeno je u okviru BiH osnovano nekoliko “srpskih autonomnih oblasti” (SAO), a u novembru 1991. organiziran je i referendum, na kome su se bosanski Srbi većinom glasova izjasnili za “ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom i Crnom Gorom”.

Skupština bosanskih Srba pod kontrolom SDS-a je 9. januara 1992. godine proglasila “Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine”, a 28. februara iste godine donijet je i ustav te republike, kojim je proglašeno da njen teritorij obuhvaća srpske autonomne pokrajine, općine i druge srpske etničke entitete u Bosni i Hercegovini, te da ona ostaje dijelom jugoslavenske federacije.

Vlasti BiH organizirale su 29. februara i 1. marta 1992. godine referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, dakle o njenom izdvajanju iz SFRJ. Velika većina bosanskih Srba bojkotirala je ovaj referendum, dok su Bošnjaci i Hrvati na njega izašli. Karadžić je tako postao prvi predsjednik bosanskih Srba, čija se uprava nalazila na Palama, i to 13. maja 1992. godine.

Nakon stupanja na taj položaj njegova teorijska ovlaštenja obuhvatala su i zapovjedništvo nad vojskom bosanskih Srba te pravo da postavlja, unapređuje i smjenjuje časnike vojske bosanskih Srba.

Kao najistaknutijeg člana bosanskosrpskog političkog rukovodstva Karadžića se smatra najodgovornijim kako za izbijanje rata, tako i za brojne zločine koji su u to doba počinjeni nad Bošnjacima i Hrvatima. Isto tako ga se zbog nepopustljivosti smatralo najvećom preprekom mirovnom sporazumu koji je konačno postignut tek u Daytonu 1995. godine. Godinu dana ranije je između Karadžića i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića došlo do sukoba zbog odbijanja Republike Srpske da prihvati mirovni plan Kontaktne skupine. Zbog toga je Milošević suspendirao svaku oružanu pomoć Republici Srpskoj (august 1994).

Dvadeset i petog jula 1995, nakon genocida u Srebrenici, Haški sud podigao je optužnicu protiv Karadžića za ratne zločine. Zbog toga je Karadžić bio izostavljen iz pregovora koji su doveli do Dejtonskog mirovnog sporazuma, a kasnije je bio prisiljen odreći mjesta predsjednika Republike Srpske i stranačkih dužnosti, 1996, kada je za njim raspisana međunarodna potjernica.

Karadžić se do 1997. godine nalazi na Palama, ali se povlači iz političkog života, sudjeluje u javnom životu, pojavljuje se na proslavama, kulturnim manifestacijama i slično, te ostaje vođom u sjenci kako SDS-a tako i cijele Republike Srpske. Tokom 1998. godine nestaje i sve potrage za njim pokazuju se bezuspješnim.

Tako je i bilo, sve do 21. jula 2008, kada je uhapšen u Beogradu, gdje se skrivao pod identitetom iscjelitelj dr. Dragan Dabić. Ljudi kod kojih je radio i njegovi stanodavci tvrde da nisu znali da je to on.

Priču o krvoloku i zlotvoru završavamo porukom rahmetli dr. Ljubovića:

“Ono što je važno, to je da se u svaku tu priču on izrazito uživio da bi, na koncu, prerastao u političara – po Karadžićevom ubjeđenju svjetskog političara i on je nastupao s tim uvjerenjem. Ipak, prva njegova drastična i visoko uspješna transformacija jeste ona u doktora Dabića. On postaje iscjelitelj, s natprirodnim moćima, blizu božanskog – i on to duboko vjeruje, te će to, kako mi se čini, biti njegov najljepši dio života.
Tad sam shvatio – iza tog stava i sada stojim – da je kod njega u pitanju poremećaj višestruke ličnosti koja može da funkcionira samo nekim svojim parcijalnim dijelom. Taj ga dio potpuno obuzme i od tog trenutka on više nema veze s onim što je bilo.”