Hronologija rušenja Crne Gore

Piše

Milorad Nikčević, akademik

Samo slijepi ne vide što stoji iza marševa Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori danas. Nije to nikakav spontani ni izolirani događaj, niti je riječ o reakciji na donošenje navodno diskriminatornoga Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Poruke Amfilohija Radovića da je Crna Gora “novonikla državica” ili “fildžan država rođena u Brozovom Jajcu” te najnovija da će ukoliko ne padne Zakon, pasti Vlada, jasno očituju program marševa Srpske pravoslavne crkve.

Ustanova koja se u Crnoj Gori odbija registrovati kao vjerska zajednica, drsko poručujući da je ona stvorila državu Crnu Goru, iako je ista osnovana tek 1931. godine, na specijalnom zadatku uništenja države Crne Gore. No, krenimo redom u beščašću rušenja Crne Gore. U posljednjih pet godina Crna Gora se čak četiri puta suočavala s pokušajima njezina uništenja. Najprije je u jesen 2015. godine u organizaciji radikalne desničarske strukture Demokratskoga fronta pokušan nasilni ulazak demonstranata u zgradu crnogorske skupštine.

Organizatori toga čina pokušali su iskoristiti trenutak prekompozicije vlasti, u kojoj je došlo do udaljavanja između dugogodišnjih koalicionih partnera na vlasti i nosilaca suverenističkoga pokreta, Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije. No, savjesna reakcija ondašnjega predśednika parlamenta i ondašnjega ministra unutrašnih poslova, uz blagovremenu reakciju i drugih struktura, spriječili su haos, čiji je cilj bio ne samo rušenje vlasti, već i sprečavanje ulaska Crne Gore u NATO.

Na novi pokušaj rušenja sistema nije se dugo čekalo. Već u oktobru 2016. godine, pokušavajući da iskoriste period prelazne vlade, iste političke strukture, kao dio širega plana kojim se dirigovalo iz Moskve, pripremale su oružanu akciju s ciljem izvršenja državnoga udara. Oni koji sumnjaju u odluke crnogorskih sudova, koji su prvostepeno osudili dio zavjerenika, mogli su se i kroz eksplicitno priznanje srpskoga predśednika Aleksandra Vučića uvjeriti u to što se u jesen 2016. godine pripremalo Crnoj Gori. Nakon efikasne reakcije tužilaštva, teroristički je pokušaj preduprijeđen.

Kad je protagonistima mračnih namjera postalo jasno da se direktnom oružanom akcijom ne može srušiti država, poseglo se za lukavijim metodama. Uskoro se pojavila građanska akcija pod nazivom “Odupri se” pa se, iako je jasno da mnogi koji su se pridružili tim protestima nijesu bili svjesni njenih krajnjih ciljeva, i to višemjesečno protestovanje po Crnoj Gori pokazalo nedostatnim za urušavanje države.

Najposlije, poseglo se za još jednim pritajenim mehanizmom. Polazeći od popularnosti koju u dijelu pravoslavnoga življa uživa Amfilohije Radović i njegova ekspozitura Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, planeri crnogorskoga rušenja, pokrenuli su krajnji metod. U prvi mah, pokazalo se da blokade saobraćajnica, balvani na cesti i sukobi s policijom neće uspjeti, pa je na ulice izvedena, u tobože tihom protestu, armija popova i njihovih sljedbenika. Bez obzira na to što su motivi za proteste različiti i što sasvim izvjesno većina demonstranata ne zna što je to sporno sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, oni mantrički ponavljaju krilaticu kojom su ih naoružali popovi: “Branimo svetinje”. U Crnoj Gori u kojoj je vjekovima najveća svetinja bio dom, a potom zemlja, za čiju su slobodu Crnogorci ginuli, najednom su svetinjom postali deseci i stotine kvadratnih kilometara zemljišta koje je Srpska pravoslavna crkva u potonjih 30 godina na sumnjiv način, nezakonitim intervencijama u katastru, prepisala na sebe.

Narod koji u zloslutim marševima bespogovorno slijedi svoje vjerske vođe, ne zna ili neće da zna, da ne brani tim činom nikakve svetinje, već materijalna bogatstva koja je uzurpirala Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori!

Kakva je, zapravo, poveznica između događaja koji su se u proteklih pet godina dešavali u Crnoj Gori i je li uistinu riječ o jednome te istom procesu uprtom ne protiv vlasti, već protiv opstanka crnogorske države!? Ko god je makar i površno pratio ta zbivanja, mogao se uvjeriti da su sve četiri aktivnosti polazile od iste pretpostavke delegitimisanja zakonodavne, sudske i izvršne vlasti. Kad se, osobito zahvaljujući hibridnome ratu i djelovanju brojnih medija spolja i iznutra, zaduženih za širenje lažnih vijesti, panike i straha, delegitimišu svi elementi jednoga državnog sistema, otvara se prostor za haos, u kojem će planeri crnogorskoga razura, preuzeti konce i, koristeći nestabilnost, izvršiti promjenu ukupne političke i državne paradigme, vodeći Crnu Goru u naručje Srbije i Rusije.

Entuzijazam s kojim danas povodom marševa predstavnici Srpske pravoslavne crkve, četnički i džuboks mediji, srpski visoki zvaničnici i uslužni javni radnici, barjače komentarišući “dešavanje naroda”, tobožnji “duhovni preporod”, “oslobođenje”, jasno pokazuju da je riječ o udruženoj i brižljivo pripremanoj akciji čiji je krajnji cilj rušenje crnogorske države. Za tu svoju namjeru oni su ovaj put uložili ogromna materijalna sredstva, iskoristili medijsku premoć, sujevjerje velikoga dijela naroda i čvrstu mrežu koju je u posljednjih 30-ak godina Srpska pravoslavna crkva izatkala u Crnoj Gori te sačekali najpogodniji trenutak kad su procijenili da za svoj plan, maskiran pod krinkom odbrane svetinja, mogu pridobiti što veći broj ljudi.

Što to smeta planerima mraka nije teško pogoditi. Prozapadna orijentacija Crne Gore, antifašizam, sekularizam, multikulturalizam i temeljne vrijednosti današnje Crne Gore, ono je s čim se žreci mržnje i kleronacionalizma, ne mogu pomiriti. Zato Amfilohije Radović juriša u svojim otrovnim govorima upravo na to nasljeđe, zato period od 1941. godine proglašava vremenom bratoubistva i bogoubistva, istovremeno slaveći fašističke sluge poput Pavla Đurišića, Joanikija Lipovca, popa Mace… Zato Amfilohije Radović na prosvjetiteljstvo i sekularizam gleda kao na đavolju rabotu, iako su to temelji moderne civilizacije. Njegova i namjera njegovih poslodavaca i saveznika je da Crnu Goru vrate u mrak srednjega vijeka, da izbrišu sve njene duhovne i identitetske posebnosti, da od Crne Gore naprave novu Republiku Srpsku, duhovno opustošeni i mržnjom opervaženi surogat srpskoga identitetskoga sukusa.

Zato ovih dana onolike trobojke niču po Crnoj Gori, da i simbolički pokažu taj put ka transformiranju Crne Gore u novu Republiku Srpsku, jer ta trobojka danas nema nikakve veze s crnogorskom istorijskom trobojkom koja je u drugoj polovini XIX i na početku XX vijeka bila u raznim formama, nekad pomorska, a nekad dvorska zastava, no uvijek simbol crnogorskoga suvereniteta. Ova današnja trobojka identična je današnjoj zvaničnoj zastavi Republike Srpske i upućuje upravo na to da su meštri haosa i tmine namjerni da od Crne Gore naprave novu Republiku Srpsku.

Sistemski odgovor na ovu brižljivo pripremanu akciju izostao je. Crnogorske institucije ćute, čuje se glas tek ponekog intelektualca, kao da Crna Gora “snom mrtvijem spava” dok “krvnici mirno svoj posao rade”! No, ovaj je trenutak apatije i zbunjenosti, siguran sam u to, samo prolazna stanka ka putu ukupnoga društvenog otrežnjenja. Znaće Crna Gora, kao i mnogo puta u svojoj istoriji, da odgovori na ove prijetnje, da ogoli glasnogovornike mržnje i odbači njihove rušiteljske namjere. Znaće da ne posustane na svome evropskome putu i da ostane “dovijeka i Strašnoga suda u svojoj volji i slobodi”.