Hvala EU i SAD. I kada nas ponize, to je za naše dobro. Stvarno? Možemo mi i snishodljivije od toga

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Opet smo dobili šamar od EU.

Znate šta: servilan odnos prema EU, pronalaženja novih i novih opravdanja za gospodara gospodske kuće koji nas voli, ali nas ne može primiti za sto jer smo mi toga nedostojni – čim dostojni budemo, čim se operemo, rasmrdimo i naučimo da ne mljackamo, eto i nas za sofrom, je li tako, tako je – to ne spada u “evropske vrijednosti”.

Ono što se nama dešava opomena je zašto je naročito za male nacije bitno da imaju prosvijećene i nekorumpirane elite. Neprosvijećeni i korumpirani slušaju svaku naredbu. Crna Gora, hoću vam reći, nema svog Kurtija. I zato sada trpi. I ne trpi ništa, što će.

Kant – to je istinska evropska vrijednost. A on je, Kant, neprosvijećenost definisao kao “samoskrivljeno nepunoljetstvo”. To je naše stanje: oni koji uvijek trebaju staratelja. I trpe svako poniženje jer su uvijek u stanju ubijediti sebe da ih staratelj, i kada ih ponižava, voli.

Govoriti istinu – to je evropska vrijednost. Kako se zvao onaj tip koji je tvrdio da istina oslobađa… Ah, da, Isus Hrist. Slično je tvrdio Kant.

Benjamin Constant, polemišući sa Kantom, konstatovao je da »moralno načelo, na primjer, da je reći istinu dužnost, ako se uzme apsolutno i izolovano, učinilo bi svako društvo nemogućim«. I dodao je da bi, prema Kantu, čovjek kod kojega se od ubica koji ga jure sakrio njegov prijatelj, ukoliko bi ubice upale u njegovu kuću, i upitale ga krije li svog prijatelja, imao dužnost da kaže »da«, jer bi laž značila zločin prema istini kao apsolutnoj vrijednosti.

Kant, koji zapravo nije naveo primjer koji mu je Constant pripisao, u svom odgovoru rekao je da, čak i u tom slučaju čovjek bi trebao reći istinu, i nastavio objašnjavati kako je jedino etičko djelovanje ono u kojem udjela nema »subjektova patologija« – njegovi interesi, naklonosti i dobit. Kantov minimum etičkog djelovanja praktično je neostvariv. Jer minimum je ujedno i maksimum: nema djelimično etičkog čina. Za svu sivu zonu djelimičnog, tu je moral, kojim se dogovorno definiše kada je i pod kojim uslovima društveno prihvatljivo neetičko djelovanje. Otud je demokratski poredak, koji sebe definiše kao najmanje loš od svih, kao poredak konsensuza, transparentnosti, kontrole i sredine, ravnodušan prema etičkom (ko još danas može reći razliku između etičkog i fat free: i jedno i drugo tek prodaju – tako je moguće kupiti etičku odjeću ili kafu) koje stvari uvijek zaoštrava a sredinu cijepa i vuče ka krajnostima.

Naši zahtjevi za istinom čvrsti su i principijelni, sve dok istina ne zaprijeti da naudi našem komforu, našim prijateljima, rođacima, naciji, državi, ideološkoj istini… bilo čemu do čega držimo. Nju, istinu, nekako uvijek očekujemo od drugih, dok mi po pravilu imamo takozvane više razloge zbog kojih suspendujemo istinu koja bi mogla nauditi našoj stvari. Od drugih očekujemo da, kao Aristotel, vole Platona, ali još više vole Istinu. Mi, pak, imamo svoje razloge zbog kojih ćemo se ponašati kao neko ko je prijatelj istine, ali još bolji prijatelj svojih prijatelja. Kada stvar dođe do nas, nekako se ispostavi da je, jebi ga, nemoralno biti etičan.

Prisjetite se: pregovori o sastavu Dritanove vlade, koja bi trebala trajati godinu, bili su se otegli na više od pola godine.

Na koncu smo dobili vladu koju odlikuje inkluzivnost Ku Klux Klana, demokratski legitimitet Bilderberške grupe (ili Evropske komisije, kad smo već kod toga), gadljivost na korupciju švajcarskih banaka, nezavisnost batlera i transparentnost sipinog mastila.

Vlada formalno vlada, ali svi u zemlji znaju ko je i zašto takvu vladu naredio. No malo ko to govori, jer će istoga časa biti optužen za antiamerikanizam i širenje antizapadnih sentimenata – što je danas daleko opasnije nego da ti onomad javno zamjere nepovjerenje u jugoslovenski socijalizam.

Onomad si sa takvim stavom bio disident i imao poštovanje kako zapadne javnosti, tako i liberalno-građanske inteligencije u samoj Jugoslaviji. Disidentima su mnogi rado svraćali u salone. Sa dijagnozom “antiamerikanizam”, međutim, danas su ti ovdje zatvorena sva vrata – ni polumrtvi pas na ulici neće ti dozvoliti da ga nahraniš i pomaziš.

Brojni analitičari imaju brojne prijedloge “kako izaći iz krize”. Meni se čini da je kriza razotkrila kako krize zapravo nema. Blokada skupštine i nogirana Zdravkova vlada koja je odbijala da ode učinili su bjelodanim da nam nisu potrebni ni skupština ni vlada, niko od parazita koji naseljavaju te parazitske institucije.

Ako može pola godine bez njih, onda može i godinu. Ako može godinu, može i deset. Ako može deset, može i stotinu godina. OK, znam, demokratija je “najmanje loš sistem”. No ja se ne mogu oteti utisku da u takozvanom demokratskom procesu permanentnog “izbora manjeg zla” biramo ljude koje ne želimo u institucije koje nam nisu potrebne.

Godine 1992. Francis Fukuyama objavio je bestseler “Kraj povijesti i posljednji čovjek”. U pravom trenutku, praktično na ruševinama komunizma, ponudio je knjigu koja je proglasila Milenijum liberalne demokratije. Sam tekst je simplifikacija Hegela, odnosno uticajnog tumačenja Hegela koje je ponudio Alexandre Kojéve.

Pobjednik, kapitalizam, osjećao se tako moćnim da je kroz Fukuyamu, svog proroka, sam sebe proglasio za ono što okončava istoriju. To je bio treći put u nesretnom XX vijeku da je nešto veliko i moćno proglasilo sekularizovanu verziju Apokalipse.

Najprije je to – kroz svjetsku revoluciju koja će rezultirati krajem države i krajem povijesti – učinio komunizam. Potom je to – kroz obećanje Hiljadugodišnjeg Rajha – učinio nacizam. Da bi to, na koncu vijeka, kroz objavu konačne i vječne pobjede liberalne demokratije, učinio kapitalizam. Fukuyama je objavio nezaustavljivi pobjedonosni marš globalizacije i neoliberalnog kapitalizma.

Ali, trideset godina kasnije…

Josep Borell, visoki predstavnik Evropske unije, i to prije rata u Ukrajini, saopštio je, u intervjuu španskom listu “Vangvardija”, da nam prijeti “kriza biblijskih razmjera”. Kakva kriza kad je nastupilo Hiljadugodišnje carstvo kapitalizma i demokratije?

Borell nije štedio na tamnim tonovima dok je slikao budućnost: “zemlje u razvoju će izgubiti sve prihode, budući da je došlo do kraha izvoza, cijene nafte i sirovina skaču, turizam je stao, isto kao i doznake ekonomskih emigranata”. Biće, veli, strašno i u Evropi.

Dobro. Ali – što da se radi?

“Mora se preispitati globalizacija”, rekao je Borell, da dugo odzvanja kroz istoriju, kroz beskrajnu prazninu istorije.

A bogami valja preispitati i tržište i njegovu svemoć, koju je propovijedao neoliberalni kapitalizam. Borell je priznao kako se dosad mislilo da tržište “opskrbljuje nužnim dobrima uvijek i svuda. Ali kad dođe do raspada i nestašice kao sad, shvatiš da se 90 odsto antibiotika proizvodi u Kini, da Evropa ne pravi ni gram paracetamola i nema zaliha za sučeljavanje sa zdravstvenim krizama”.

Aha. Ne samo da treba preispitati globalizaciju i slobodno tržište, nego, veli EU kroz usta Visokog predstavnika, “moramo obnoviti ulogu države”.

A je li… I ne samo to. Nego ćemo ubuduće, vele Borell i Macron, i nacionalizovati. Pa čak ni to nije sve.

“Ne smije se nikako dopustiti ni da slom vrijednosti preduzeća na berzama omogući da ih kupe strane firme… države se moraju zaštititi i jedan od načina je da ulože sredstva u njihov kapital, jer je to ekonomska i politička logika i razum”, saopštio je Borell, odnosno Evropska unija.

Ali čekajte malo… Mi na Balkanu smo, da bi se priključili EU te Hiljadugodišnjem carstvu liberalne demokratije i pripadajućeg joj kapitalizma, učinili baš ono što EU sada veli “da se nikako ne smije dopustiti”. Učinili smo upravo suprotno od onoga što, veli sada EU, nalažu “ekonomska i politička logika i razum”.

Mi smo, naime, dopustili slom vrijednosti preduzeća. Mi smo dopustili da ih kupe druge države. Mi to nismo učinili tek sa nekim bankama i firmama, nego sa – svim. Šta nismo prodali, srušili smo i tu podigli zgrade za prodaju. Sve smo to učinili pod brižnim nadzorom Trojke – Evropske komisije, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda.

Evropska će unija sada, dakle, činiti sve suprotno od onoga što smo mi činili zadnjih 30 godina. Oni će preispitati globalizaciju, koju smo mi prigrlili. Oni će preispitati tržište, kojem smo mi prepustili sve. Oni će nacionalizovati, a mi smo sve privatizovali. Oni će jačati državu i državni intervencionizam, mi smo državu slabili a državni intervencionizam proglašavali ostatkom prohujalog vremena.

Budući da je sada posve jasno da je sve što su učinili bilo pogrešno, čovjek padne u iskušenje da zaključi kako su balkanski ekonomski i politički model smislili – idioti. Ili oni, ili najcrnji dušmani.

Zamislite kakve bi naše prednosti bile da se majstori tog modela nisu dosjetili – mi smo imali, pa uništili, sve ono što EU sada navodi kao svoje ciljeve. Da smo očuvali socijalizam, sada bismo bili spremni za EU. Zapravo bi EU bila spremna za nas. U biti, pa makar i simbolički, EU bi se pridružila nama – ne obratno.