I kad nebo nije plavo

Piše

Dubravka Jovanović

Odlazi godina koju je pojeo Covid.

Ide ća godina u kojoj državom vlada crkva.

Godina ukradenog neba.

Godina na čijem kraju je besana noć osvanula sa crnim florom na reveru.

I bi noć. I bi podgorička skupština na kraju 2020 godine. Poslije 100 godina isti usud natrag okrenute ure za vijek jedan. Noć dakle, najeftinijeg vijeka.

Pratimo godinu u kojoj je na koljenima ispraćen crkveni poglavar.

U kojoj je aplauz djelima, zamijenjen zvižducima i ćeranjem.

Godina u kojoj su đaci iz škole na molebane pozivani.

Godina raspeta na krst i na jednu ožicu za „spasitelje“ časti i poštenja.

Vrijeme zaklinjanja u pravdu i u zakon do prvoga kantuna iza kojeg na rukovodeće mjesto čeka tatina ćer, manim sin, tetkin ljubimac, babino unuče.

Zadnji su dani godine u kojoj je let iznad kukavičjeg gnijezda srcoliki trag ostavio. Trag iznad neba koje niđe nije tako plavo, da kukavičje gnijezdo sruše laste s novim proljećem i ograde novo.

Godina crnih mantija i crne pameti.

Tri prsta i trobojki, turbo folka sa fapova i traktora.

Godina u kojoj su silom na sramotu savijali kičmu „siromašice naše slovenske“. Okićena četničkim simbolima, crkvenim pjesmama u terci sa urlicima, sirenama, zvonima, uvredama.

Godina u kojoj smo i Đeda Mraza prekrstili u Božić Batu.

Na kraju godine u kojoj i kad nebo nije plavo, crveni se rijeka zastava crnogorskih i buktinja srca crnogorske mladosti.

Crvene se odijela Đeda Mrazova prepunih paketića ljubavi za svoju državu i njenu čast.

Prosvijetlit će iznad Gore Crne!

Doći će ona Preverova Mlada vremena kada su:

„Rijeke bile bistre
More čisto
hleb je bio dobar
godišnja doba padala kad im je doba
ratovi zaboravljeni, a ljudi su se voljeli“.

Sretna nam Nova godina za noć skuplju svakog vijeka od obraza i čovjeka!