Kolumne

Izdegenečimo sve one koji idu na cajke da nauče cijeniti slobodu

Ante Tomić

Piše
Ante Tomić

Nije to ono za što smo se mi borili, kažu, nije to onaj sveti cilj za koji smo mi ostavili mladost, zdravlje i razum u blatu rovova. Svi hrvatski branitelji, svi invalidi, dragovoljci, domobrani i hosovci, zna se, imaju njegovan ukus i veliko glazbeno znanje, odgojeni su slušajući Vivaldija, Bacha i Ludwiga van Beethovena i prosto ih vrijeđa slušati nekakve nenadahnute, traljavo skladane i očajno orkestrirane srpske folklorne gluposti. S nekolicinom njih razgovarali smo u kladionici preko puta Glazbenog zavoda.

“Sjećam se, u jesen devedeset prve”, priča nam Zlatko iz Udruge branitelja filharmoničara, “vratio sam se s koncerta u Lisinskom, pokojni tata i ja slušali smo ponoćne vijesti na radiju. Slavonija je gorjela, Dubrovnik je bio bombardiran, četnici na Šibenskom mostu. I tu ja prelomim. ‘Tata’, kažem, ‘ja ovo više ne mogu. Ja se idem boriti.’ ‘Joj, Zlatko, jesi lud’, kaže tata. ‘Poginut ćeš.’ ‘Pa neka poginem’, kažem ja tati, ‘ali ove srpske zvijeri treba netko zaustaviti. Ako ih ne zaustavimo, oni će nam ovdje doći. Debussyja će zabraniti. Claudea Debussyja nam, tata, neće dati slušati.’ ‘Pa onda ajde’, složi se i tata. I ja sam sutradan odmah prodao fagot da kupim kalašnjikov i otišao na Baniju.”

“Mi smo na Velebitu obavezno dvaput tjedno, srijedom i subotom navečer, da se opustimo od vojničkih obaveza, od stresa i šoka izazvanog neprestanim četničkim bombardiranjem, imali male koncerte”, počinje Hrvoje iz Akademskog zbora Mirko Norac Kevo.

“Svirali bi violončelo, klarinet, ksilofon, francuski rog, šta je tko imao. Jedan Stanko iz Osijeka donio je bio harfu. Zaboravio sam mu prezime, ali i dan-danas kad se sjetim kako je on nama na položaju, na svojoj velikoj harfi s tri pedale svirao ‘Vltavu’ Bedřicha Smetane, meni se, evo, pogledajte…”, pokazuje branitelj podlakticu na kojoj se svaka dlačica uspravila, a onda načas zašuti i potresenim, svečanim glasom doda: “Poginuo je, znate. Kad su četnici u veljači devedeset treće krenuli u protunapad, mi smo se morali brzo povući. Stanko je, međutim, zaostajao. ‘Pusti harfu, jebala te harfa!’ vikali smo mu, ali on nije mogao bez svoga instrumenta. Ta je harfa bila, usudio bih se reći, njegova Hrvatska.”

“U nas na drniškom bojištu većinom su se slušali Mozart i Händel”, nadovezuje se Ljubo iz Udruge gudača liječenih od posttraumatskog stresnog poremećaja, “a imali smo povremeno i koncerte renesansne glazbe. Natporučnik Darko iz Donjih Vinjana krasno je svirao lutnju i petkom prijepodne nam držao satove solfeggia. Srpski položaji bili su vrlo blizu, kao odavde pa, po prilici, do onoga parkirališta. Ako je bilo primirje, obustava vatre, mogli smo čuti i mi njih i oni nas. Često smo se znali smijati njihovoj glazbi s tranzistora. Ali, jednog jutra, natporučnik Darko se krenuo brijati i odjednom, sam od sebe tiho zapjevao: ‘Osmehom mi dušu greješ, najlepša si kad se smeješ.’ Mi ga zaprepašteno pogledali. ‘Gospodine natporučniče!?’ viknuo je netko, a on se prenuo. ‘Šta je bilo?’ ‘Miroslava Ilića ste pjevali.’ ‘Ma, nije moguće!’ reče on.

Sutradan nakon ručka, opet. Sunčan proljetni dan, sjedimo mi u uokolo po kamenju, netko igra šah, netko piše zaručnici, netko zamišljeno čita partituru ‘Koncerta za violinu i orkestar u e-molu’ Felixa Mendelssohna, a natporučnik Darko prebire po lutnji. Kad iznenada pusti on glas, zaurla koliko ga je grlo nosilo: ‘Dotako sam dno života-a-a-a-a!’ I samo što je to zapjevao, on shvati što se dogodilo, zarumeni se i reče: ‘Oprostite, momci, ovo srpsko lelekanje je zarazno kao zaušnjaci.’ ‘Nemojte više, molim vas’, upozori ga netko, ‘mogao bi tkogod iz topništva pomisliti da smo Srbi pa nas bombardirati.’ ‘Neću’, kaže natporučnik.

Ali, kasnije te večeri, mene upravo prvi san uhvatio, netko me tiho zove: ‘Ks-ks, Ljubo! Ljubo!’, kaže. Otvorim ja oči, a ono natporučnik Darko, plače kao ljuta godina. ‘Šta je bilo, gospodine natporučniče!’ ‘Ljubo, moj’, kaže, ‘Lepu Brenu sam pjevao. Pjevao sam: Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol.’ ‘O, kruh ti jebem!’ opsujem ja gorko. ‘Pa šta ćemo sad, gospodine natporučniče?’ ‘Ljubo, prijatelju, ubij me’, kaže natporučnik i gurne mi pištolj u ruku. ‘Ako me voliš, ubij me.’ I ja, šta ću…”

Ljubo se ovdje zaustavi, teško uzdahne i obriše jednu suzu iz oka.

“Ubio si ga?”, upita šapatom Hrvoje iz Akademskog zbora Mirko Norac Kevo.

“Ubio sam ga”, klimne Ljubo tužno.

“Moralo se, takva su bila vremena”, objasni nam Zlatko iz Udruge branitelja filharmoničara. “Nijedan Hrvat nije slušao cajke. To je bila velika sramota.”

Branitelji, koji su jednom obranili Lijepu našu i njezinu vjekovnu europsku kulturu, njezine renesansne gradove, njezin barok, njezine kršćanske i humanističke vrijednosti od velikosrpskih vandala, s velikim ogorčenjem gledaju kako se mladi danas besramno predaju grešnoj nasladi turbo folka. Zabraniti jedan koncert zaista je najmanje što možemo napraviti za naše zaslužne i ugledne ratnike. Valjalo bi svakako zatvoriti i klubove i ugasiti radio stanice koje puštaju cajke, a njihove vlasnike i urednike poslati na mnogo godina u zatvor. Napokon, zašto ne, moglo bi se i pretraživati građane, pregledati njihove mobilne telefone i kompjutere, i ako kome nađu Cecu i Brenu, dobro ga izdegenečiti, dok ne poplavi od batina, pa će onda valjda kreten napokon naučiti cijeniti ovu slobodu u kojoj živimo.

16

avatar
1000
7
9
0
 
15
Riki MirotočiviRiki MirotočiviRiki MiroljubBurinPoštujem
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Burin
Gost
Burin

Da je više Tomića bilo, ne bi se ratovalo. Laka to zemlja.

Objavite_koment
Gost
Objavite_koment

Ko danas sve daje savjete

Burin
Gost
Burin

Ko sve komentariše…

Cajka
Gost
Cajka

Ma ko je ono pjevao krajem ’80-tih “Popusi mi ponos draga” Vivaldija, Bacha ili Ludwiga van Beethovena. Sve je to odavno otislo u PM.

Plana brda
Gost
Plana brda

Satira, ok je..

amo
Gost
amo

Hrvati vjeciti austrougarski konjusari ili ti sto napisa veliki srpski pisac ,,pokondirene tikve,,

prava istorija
Gost
prava istorija

amo, moram da te ispravim. Pokondirenu tikvu je napisao J. Sterija Popović, po nacionalnosti Cincar, kao što je i B. Nušić također Cincar. Većina velikana u istoriji Srbije nijesu bili Srbi.

Tačno
Gost
Tačno

Prava istorija: Tačno. Branislav Nušić se zvao Alkibijad Nuši. A ovaj smotanko kojem odgovaraš, ne razumije šta Tomić priča.

Riki Miroljub
Gost
Riki Miroljub

BN=Ben Akiba

Riki Mirotočivi
Gost
Riki Mirotočivi

Nikola Pašić-Cincar,Pupin,Toma Fila,Miki Manojlović,Taško Načić……i još i još…..

Riki Mirotočivi
Gost
Riki Mirotočivi

Janičari,misliš…..

KapetanRitzudis
Gost
KapetanRitzudis

Dobar text,doduse mnogi nece nista ukapirati.

marko
Gost
marko

A sto je ovo brate mili, vratih se u 90-te, “zabranit ce nam srbi da slusamo klasicnu muzikz”, aoooo, i ovo mi je neki intelektuakac kome tekstove objavljujete.

Budimo realni
Gost
Budimo realni

Прочитај текст још једном али пробај да размишљаш док читаш. Потруди се да препознаш иронију. Има доста људи у ЦГ нарочито на овом порталу који би се такође могли препознати у овоме.

marko
Gost
marko

Priznajem. Citao sam prvo tekst onoga Skora koji bi da prekopa Jasenovac, a ovoga Tomica samo prvo dva reda, pa napisao komentar.

Poštujem
Gost
Poštujem

Svaka čast, Marko.

Send this to a friend