Piše

Radovan Radonjić

Na ovo javljanje povodom eruptivnog negativnog reagovanja SPC i države Srbije, nakon saznanja da je Vlada Crne Gore nedavno usvojila Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti inspirisila me izjava jednog gospodina iz samog vrha susjedne nam i prijateljske države. U toj izjavi se, naime, pored ostalog, nalazi i konstatacija da se Crna Gora “od svog postojanja, kao država, dičila srpskim identitetom”(,,Pobjeda“od 13. juna 2019. godine, str. 2).

Gospodin koji to kaže, očigledno, ne poznaje dovoljno istoriju naroda i države čiji je visoki funkcioner, na odgovornoj dužnosti generalnog sekretara domicilnog šefa države. Inače, vjerovatno bi se klonio ovakvih izjava, koje ne samo da nijesu tačne, nego mogu imati posljedice koje on vjerovatno ne želi.

A da su stvari o kojima govori imale potpuno obrnut karakter, govori sljedeći tekst:

“Ne samo zbog svoje ka otečestvu i slobodi goreće ljubavi i mužestvene hrabrosti; no i zbog drugi(h) sebi samo svojstveni(h) običaja i povedenija u životu, jesu Černogorci soveršeniega zaista poznanstva i mnogo dostatočnijeg neg(o) što imamo, opisanija dostojni. Oni sami po sebi sočinjavaju osobitij i ot sviju drugi(h) naroda u Evropi sa svim različnij narod: oni i dan današnjij stoje nekim načinom jošt na pervom stepenu svog estestvenog sostojanija imajući otličnij svoj karakter, ko(j)i nas na sretna vremena starogrčeska opominje. No okrom ovi(h) obšti(h) o njima za svakog narodoispitatelja važni(h) primečanija, jesu oni za nas Serblje tim jošt više znatni, što (su) s nama jednoga pokoljenija, jednoga jezika, jedne Cerkve, i što mi pored svega toga ovu rođenu našu braću i sad jošt tako malo, voobšte govoreći, poznajemo, da se po tome naše o njima poznanstvo ili nikakvo, ili sumniteljno i neizvjestno nazvati može” (Serpskie letopisi, 1825, Druga čestica, str. 18-19).

Moglo bi se povodom izjave gospodina “generalnog seketara” nezavisno od toga da li odražava njegovo “lično” ili još nečije mišljenje, reći, na primjer, još i to:

– da je Crna Gora, kao država, nastala prije njegove države, tako da, sve i da je htjela, nije mogla da se “od svog postojanja … diči srpskim identitetom”

– da je Crna Gora, punih osam vjekova funkcionisala kao autentična demokratska država, u kojoj “narod na zboru bira svog vladara”, dok je država Srbija, čijim se identitetom Crna Gora navodno dičila, imala sasvim drugo društveno uređenje, pri čemu je smjena na njenom vrhu uglavnom vršena smaknućima najbližih srodnika od strane onih koji su ih nasljeđivali,

– da je i u najbujnijoj mašti teško zamisliti situaciju u kojoj se jedan “mali”, istorijski provjereno, slobodarski narod “duhovno napaja” nekim “velikim” narodom, koji relativno mirno podnosi pola milenijuma ropstva pod osmanskom vlašću, zavideći Crnogorcima na njihovoj hrabrosti i slobodi…

I da ne nabrajamo. Jer, to bi ličilo na pokušaj naknadnog podučavanja pomenutog gospodina. A to nam je najmanje potrebno i jednima, i drugima. Umjesto toga, bolje je da svako u skladu da pravilima i principima savremenog svijeta, za koja se oficijelno deklarišemo rješava stvari u svojoj kući. I da se ne miješa u ono što mu nije poznato, što nema pravo i što može štetiti njemu više nego drugima.

Uostalom, gospodin “generalni sekretar” je svojom izjavom potvrdio da za njega i danas važi posljednja rečenica iz citiranog originalnog srpskog teksta od prije dva vijeka: “Mi pored svega toga ovu rođenu našu braću i sad jošt tako malo, voobšte govoreći, poznajemo, da se po tome naše o njima poznanstvo ili nikakvo, ili sumniteljno i neizvjestno nazvati može”.

Stoga bi trebalo vjerovati da će gospodin “generalni sekretar”, skupa sa svojim predsjednikom, dići ruke od Crne Gore i njenog odnosa prema dijelu svojih građana srpske nacionalnosti. Crnu Goru, na poštenje i pravednost u tom smislu, ni prije niko nije učio, pa ne treba ni sada. Obojica, pak, ne bi pogriješili ako bi se pomirili i s tim da preko Crne Gore još niko, nikada, nije stekao slavu.