Ko se zadnji smije najslađe se smije

Piše

Dubravka Jovanović 

Neprijatelja samo istinski možeš pobijediti ako ga prezreš. Dostojanstvom, istinom, ponosom i nada sve dobrotom ako ti je urođena, a ako nije sve ti je džabe.

Novinarski esnaf bilježio je juče 3. maj Svjetski dan slobode medija, (jer ga dugo ne proslavlja), bar ne kolege iz „malih“ škatula zvanih radio čarolija, u kojima žive mali ljudi koji umiju da sanjaju. Jer smo mi nevidljivi, provincijalni, mi smo oni što „velikima“ služe da dođu do teme i zanimljivosti a da nas, razumije se, niko nikad ne pomene. Naprotiv, oni od čije crkavice još treba i uzeti, da „velikima“ bude više.

Čast izuzecima. Jer, Bože moj, oni su sa imenom, oni su za TV ekrane, za velike stanice i još veće koncerne. Čekajući da prođe ovaj datum i da se izređaju sve čestitke političke prije svega danas se osvrćem na zloupotrebu slobode medija i govara.

E, a kad se osmjeliš pa ti kičma i novinarski nerv ne dozvoljava da se skrivaš, prikrivaš i ukrivaš iza svake vlasti i da otvoreno izneseš stav, da hrabro progovoriš o nepravdi, tad ti je, majčin sine, pukla pogibija.

Moju Skalu i mene lično nazivali su raznim imenima i to upravo oni koji danas vladaju u Crnoj Gori. Upućivali nam sramne metafore i crtali prljave karikature. Crtali nam mete, prijetili životima. Uvrede na moj ženski, novinarski i pjesnički profil kretale su se od porno zvijezde do udbašice, špijuna, štale smradija, uvlakača, DPS uhljeba u koji Milo sipa kariolama, itd, itd..

O mizoginiji i seksizmu, kako je danas popularno reći, da ne govorim i ne iznosim primjere. Nećete vjerovati čak i od navodnog kolege iz koncerna koji je prije znao ishod svakog suđenja i ročišta i od mog advokata, najprljavijeg sadržaja praćenog fotografijom sa radnog zadatka mog i kolege. Za sad bez imena, jer taj i nema ime. Ali mu je arhivirano, a to ništa će se prepoznati. Upamćeno i spakovano u škafetin za neka ljudska vremena u koja vjerujem i koja će doći.

Čuvene nevladine organizacije, posebno ženske i još čuvenije borkinje za ženska prava, na sve primjere i dokumentovane tekstove sa društvenih mreža i sa koncerta orkestriranih protiv mene kao žene, novinarke i pjesnikinje, su mi odgovorile da sam promašila adresu. I jesam jer je jasno da su one lažna adresa na koju stižu narudžbe po mjeri onoga ko plati uslugu.

Toliko o borkinjama za ženska prava.

Dok su časni advokati i mene i moje kolege s kičnom i stavom uporno nagovarali da idemo sa tužbama prema sudovima, sudovi i neki drugi, uspješniji režimski advokati i sudije su presuđivali protiv nas. Gubili smo sporove, jer iza nas nije bio niko. Nemamo gang ili medijsku silu koja čuda čini mnogima zakletim da pravdu čuvaju. A govor mržnje se brani navodnim evropskim standardima i konvencijama. Samo što u Evropi, za takve laži i izgovorene riječi plaćate debelu cijenu. Ovđe je to dovedeno do apsurda. Plaćaju oni koji su napadnuti, poput naših slučajeva, a svako zna o čemu se radi. I svi ćute.

Nazivali su me javno porno zvijezdom, zečicom ( jer imam ožiljak na usni od rođenja), vrijeđali na svakoj osnovi, ali se ja nijesam obazirala. Radile su to pojedine Demokrate, demokratski, kako im i stoji u imenu partije. Smatrala sam, a i sad smatram da nijesu vrijedni, da je to šaka jadova koji ispunjavaju želje svojih vlasnika, nesvjesni što čine. To važi i za one navodne NVO, uslugarske i prodane onima koji plate, kako već rekoh.

A mogla sam medijski da reagujem i da zatražim odbranu od međunarodne zajednice, stranih ambasada. Ja s razlogom, a ne kao oni, protiv države najčešće, ali bez ikakvog razloga. Nijesam željela i neću. Same se mogu izboriti sa ološima čija se snaga ogleda samo napadom na ženu.

A kako sam se osjećala i sa koliko snage prolazila rodnim gradom dok su me javno beskompromisno vrijeđali, čak i dok sam bila na radnom zadatku, ne umijem ni metaforom.

Koliko su moja familija i dragi prijatelji zaslužni za uspravnost glave i čistotu misli, takođe je za ne pronalaženje poređenja isa čim, osim sa ljubavlju koja u konačnom sve pobjeđuje.

Za kraj, na Dan slobode medija jučerašnji, poručujem u svoje i ime mojih kolega, koje ne ubi preslaba riječ.

Mi smo od takve sorte što ne smije da zadrhti kad odapinju strijele.

Sa 19 godina se leti a svijet je mali za dva kruga oko zemlje na dah. 19 godina znači i stvarnost veze koja drži za vrijeme i oslobađa od vremena.

Oslobođen od provincijalnog duha i straha da se kaže istinom kao prstom u oko, Skala radio je rastao.

“Mi smo od takve sorte što ne smije da zadrhti kad odapinju strijele. Možda još nije kasno. Jednom se mora sve reći: i drugarski i tužno i grubo i srneći”.

Na strijele smo oguglali. Ni jedna nas nije pogodila, jer smo znali da ih prepoznamo i dočekamo grudima a ne leđima, da grublje ne zborim.

Nastavljamo bez zaklona od istine i hrabre riječi kojom se čuva poštenje, dom i rod.

To je naša Crna Gora i miris Boke kojoj su valovi sa Skala radija skoro 20 godina zalivali skute.

O lažima, uvredama, klevetama, izgubljenim sudskim parnicama, crtanjem meta i otvorenim prijetnjema po život, neću, jer očigledno nemam kome.

Adio narode Bokeški i brdski i svi koji ste bili sa nama i vjerovali nam.

Ugasili smo frekfencije, ali ne i riječ i kritičku misao.

Idemo dalje u nove signale, lampice mozga i svjetlost duše