Kolumne

Long Read: Od naših „istorijskih pobjeda“ nisu ostali čak ni porazi. Kamo dalje, rođače?

Ilustracija

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Svakako ste primijetili hiperinflaciju „istorijskog“. Malo šta danas ne biva proglašeno za takvo. Pored „istorijskih pobjeda naših sportista“, tu su i „istorijski sporazumi među državama“, „istorijske pobjede na izborima“, „istorijske aplikacije“, „istorijski brendovi i njihovi proizvodi“… Potreba za promocijom u „istorijsko“ dolazi iz duboke, potisnute svijesti o irelevantnosti, neautentičnosti onoga što činimo.

Tako smo imali i „istorijsku smjenu vlasti“, „istorijsku pobjedu demokratije“ i „game change“ u Crnoj Gori. Šta je od svega toga ostalo? Smijenjenu vlast koja je opet vlast, vladu sa manje demokratskog legitimiteta nego što je bio slučaj sa bilo kojom od 1989. naovamo te igru koja je postala još prljavija i još neprincipijelnija. Kamo dalje, rođače?

No hiperinflacija istorije, kao i svaka druga, obezvrjeđuje: ako je sve istorijsko, ništa nije.

A može se i drugačije… Kissinger je zabilježio razgovor sa Zhou Enlaiem. Koji je, tokom razgovora, bio predvidljivo rezervisan prema takozvanim „zapadnim vrijednostima“. U jednom trenutku, Kissinger je mislio da ima mat u ruci: no kao revolucionari, rekao je, svakako imate neko mišljenje o Francuskoj revoluciji?

„Prerano je da se kaže“, rekao je Enlai.

Naša civilizacija je postala instantna, odveć instantna, kako je primijetio Virilio. „Hoću odmah i hoću sve“, to je naš kredo. Sa takvim mišljenjem se, očito, ne može daleko stići.

Nema konačnih pobjeda niti konačnih poraza. Ništa se nikada ne završava. Uostalom, kada kraj dođe, nećemo ni primijetiti.

Kako piše Kierkegaard u „Ili-ili“:

Vatra je izbila u teatru, iza scene. Klovn je izašao na binu, da o tome obavijesti publiku. Mislili su da je to skeč, aplaudirali su. On je ponovio upozorenje, oni su se još glasnije smijali. Stoga mislim da će svijet doći do kraja uz opšte aplauze svih svjedoka, koji vjeruju da je to šala“.

Konačno nije statično, ono nije prosto tačka do koje se stiglo. Konačno je kretanje, ali kakvo: ponavljanje. Konačno je, Hegela tumači Badiou, “ono što iz sebe izlazi samo da bi tu ostalo… ono što, izlazeći iz sebe da bi proizvelo Drugo, ostaje u elementu Istoga. Na mjestu alteracije sebe, stoji samo iteracija”. To je ono što  Hegel zove “loša beskonačnost”.

Ostanimo kod riječi “iteracija”. Ona nas vodi do riječi “fraktal”, koja označava geometrijske oblike koji su “međusobno samoslični, koji se sastoje od umanjenih verzija samih sebe”.  Ako je vjerovati Wikipedia-i, “na neki način gotovo je cijeli svijet sačinjen od fraktalnih oblika… Mandelbrot je koristio primjer obale mora kao fraktal – uvale sliče zalivima, rtovi poluostrvima…

Kad bismo se malo približili, svaka bi stijena sličila poluostrvu. Veće približavanje otkriva izbočine u stijeni koje takođe podsjećaju na poluostrva. U tim izbočinama postoje sitne udubine koje imaju isti oblik kao i zalivi. Takav se postupak može nastaviti sve do nivoa molekula. Mnogi djelovi ljudskog tijela su fraktalne strukture. Očit je primjer sistem krvnih žila, koje u principu imaju istu strukturu kao i drveće. DNA takođe daje fraktalnu strukturu”.

“Loša beskonačnost predstavlja repetativnu sterilnost premašivanja. U tom smislu ne postoji ništa drugo osim samog konačnog u svome negativnom određenju (ponavljanju)”, kaže Badiou objašnjavajući motiv kraja umjetnosti.

Istu vrstu loše beskonačnosti uočavamo i kod ljudske želje, čiji se objekt, u Lacanovom tumačenju, stalno vraća na isto mjesto. Želja ne može biti zadovoljena. Čini se da je iteracija svuda oko nas.

Mi nastavljamo da živimo kroz naše potomke, koji su isti kao mi. I istorija je, otud, tek loša beskonačnost: ona je poput pokvarene ploče – neprekidno u kretanju, neprekidno u ponavljanju iste sekvence. “I ništa novo pod  kapom nebeskom…”.

Kada roditelj planira budućnost djeteta, on je po pravilu kreira poučen stvarima koje on sam nije ostvario u prošlosti: “ako nisam mogao ja, moći će moj sin”. Tamo gdje on nije, njegov sin treba da uspije: sin treba da obezbijedi hepiend priči svoga oca, da naknadno, nakon što je otac umro, zatvori sve rupe u scenariju očeva života. To, dakako, neće biti tako: i sin će dovršenje svoje priče (i svih priča koje su mu prethodile) prepustiti svom sinu. To je povijest čovječanstva: za sada bez dobrog kraja.

Ali nas ipak zanima: kako bi kraj mogao izgledati. Zamislimo sljedeći scenario. Pretpostavimo (a to na ovom stepenu razvoja nauke nije SF, nego realistična projekcija bliske budućnosti) da eksperimenti sa kloniranjem uskoro omoguće serijsko kloniranje ljudskih bića. Pretpostavimo, još, da postoje zainteresovane kompanije koje u kloniranju vide veliki ekonomski potencijal: na ljudsku pohlepu uvijek možemo najozbiljnije računati. Pretpostavimo, potom, da se ukloni svaka prepreka za komercijalnu eksploataciju tog naučnog otkrića: svako ko bude mogao da plati, onoliko puta koliko bude mogao da plati, moći će iznova i iznova biti kloniran. To je sama definicija repetativne sterilnosti onoga što iz sebe proizvodi sebe.

Takva egzistencija očito je suštinski suprotna od onoga što Heidegger smatra autentičnom egzistencijom. Ne prihvatiti vlastitu smrtnost, odbaciti dar smrtnosti (“Što god da je, sve je milost Božija”, kaže umirući u Bressonovom filmu Dnevnik seoskog sveštenika), čin je jednake oholosti kao i samoubistvo, kojim se odbacuje dar života? Ako bismo mogli tako misliti, lakše bismo prihvatili Heideggerovu odlučnost da autentičnu egzistenciju veže za smrt, u bivstvovanju-ka-smrti, tražeći iskorak iz beskonačne iteracije u nekom Događaju, u nekoj otvorenosti

Apokalipsa je nesumnjivo Događaj, ono što ukida istoriju kao lošu beskonačnost. Primijetimo ovdje da i sama apokalipsa predstavlja ponavljanje: donosi je Hrist koji ponovo dolazi. Ali to je ponavljanje koje donosi nešto novo, za razliku od ponavljanja koje je prosta reprodukcija starog.

Budućnost  možemo objasniti kao realizaciju različitih mogućnosti prošlosti. Neki od tih scenarija su odigrani. Njihovo uporno ponavljanje vodi u lošu beskonačnost. Ali budućnost, kako je objašnjavao Žižek, može otkriti potencijal skriven u prošlosti. Umjesto budućnosti koja je zatvorena,  tako dobijamo prošlost koja je otvorena.  Da bi prošlost bila otvorena, da bi njen potencijal bio ostvaren, nužno je da je izdamo time što ćemo je napustiti. Žižek objašnjava kako djelo velikih umova možemo ponoviti na dva načina – tako što ćemo ih doslovno ponoviti, držeći ih se kao svetog slova, ili tako što ćemo napustiti doslovno tumačenje i pronaći “ekscesivno središte” njihove misli.

Primijetimo ovdje: da bi potencijal Hristovog učenja do kraja bio ispunjen, morao ga je izdati njegov učenik Juda. Blizu leži i odogovor na Hristovo pitanje izgovoreno na raspeću: “Oče moj, oče moj, zašto si me napustio?” – zato što je samo kroz to „napuštanje“ Spasitelj mogao biti objavljen u punoj slavi. Da Hrist nije bio „napušten“, ne bi bilo raspeća. Da nije bilo raspeća, ne bi bilo hrišćanstva. Na stranu to što se Hrist na krstu ne osjeća izdanim i napuštenim, nego se moli, recituje Psalam 22. Hrist na raspeću, suprotno pogrešnom a masovnom uvjerenju, ne osjeća se ni izdanim ni napuštenim. Zato on ne kuka, nego se moli – time ne iskazuje sumnju, nego vjeru.

Da bi potencijal Hristovog učenja bio realizovan, on je morao biti „napušten“. Da bi potencijal istorije bio ispunjen, nužna je apokalipsa nakon koje napuštamo istoriju. Da bi čovjekov potencijal bio do kraja ostvaren, mora biti napušten humanizam.

Sjećate li se Zemeckisovog  filma Povratak u budućnost? Michael J. Fox tu igra mladića koji se uz pomoć vremenske mašine – automobila koji je konstruisao “ludi” naučnik – vrati u prošlost. Tamo, u godini 1955, on svojim postupcima izmijeni slijed onoga što se već desilo, tako da bude poništeno njegovo postojanje u 1985, godini iz koje je krenuo na vremensko putovanje. Mladić, naime, stekne romantičnu naklonost svoje majke, čime spriječi vezu nje i svoga oca, a čime, opet, spriječi preduslov svoga postojanja.

Back to the Future je  film koji je bio omiljen među američkim Republikancima. U vrijeme kada je bio predsjednik, Ronald Reagan je u jednom govoru iskoristio citat iz ovog filma: “Nikada nije bilo uzbudljivijeg vremena da se bude živ, vremena odlučnog traganja i herojskih postignuća. Kao što kažu u filmu Povratak u budućnost: Tamo gdje mi idemo, ne trebaju nam putevi”. Reagan je, uostalom, bio veliki ljubitelj naučno-fantastičnog žanra – sjetimo se njegovoj svemirskog projekta nazvanog po Lucasovom serijalu – Star Wars. Uzgred – i George W. Bush se u svojim govorima više puta pozivao na Povratak u budućnost.

Trilogija Povratak u budućnost počiva na ideji da svaka intervencija u prošlosti može biti pogubna, jer se na nepredvidljiv način može reflektovati na budućnost. Film je zasnovan na ideji da je prošlost otvorena za promjene. Naučno-fantastična pretpostavka Zemeckisovog filma praktičnu primjenu pronalazi tamo gdje se to ne očekuje – u istorijskoj nauci, koja je česta žrtva entuzijazma različitih političko-ideoloških pokreta. Primijetili ste da političke promjene često nose i promjene u pisanju i čitanju istorije. Novo traži i pronalazi legitimitet u starome, u prvi plan izvlačeći činjenice koje će pokazati kako je novi poredak zapravo izraz takozvanih “istorijskih težnji”, neka vrsta istorijske nužnosti. Intervencijom u istoriju novo pokušava pokazati kako prirodno i organski  proizilazi iz prošlosti. Recimo to parafrazom Hegela: ukoliko prošlost ne odgovara potrebama sadašnjosti, utoliko gore za prošlost.

U romanu Dolazak zamislio sam, moguće, nesvakidašnju vrstu detektiva: onoga koji istinu ne otkriva, nego potvrđuje. Njegov princip rada podrazumijeva pažljivo osluškivanje klijentovih želja. “Prije ili kasnije, nagovijestiće neštom o svojim sumnjama. Tada je posao, praktično, riješen. Nadalje, samo potvrđujete priču koju su klijenti sami smislili. Saopštite da ste blizu rješenja, ali ih pustite da još malo čekaju. Ljudi iz nekog razloga smatraju da je ono što se naziva dolaženjem do istine mukotrpan posao…  Za sve već postoje dokazi, nedostaje samo priča koju će ti dokazi potkrijepiti… Posao detektiva, hoću reći, ne sastoji se toliko u pronalaženju istine, koliko u pronalaženju priča koje će ljudi prihvatiti za istinu. Ne radi se ovdje o otkrivanju istine: o otkrivanju onoga što je za te ljude istina, o tome je riječ. Istina se uvijek pojavljuje kao fikcija, uvijek ima oblik priče. Ja pričam priče”.

Kako se ono o čemu je u citiranom odlomku riječ očituje na polju političke borbe, vidjeli smo na primjeru crnogorskog referendum o nezavisnosti. Budući da je independistička strana pobijedila sa 10 posto glasova prednosti, referendum je protumačen kao izraz slobodarskih težnji crnogorskog naroda. Da je pobijedila druga, unionistička strana, ishod referendum bi bio protumačen kao izraz istorijske privrženosti Srbiji. I jedan i drugi ishod bio bi i “prirodan i organski i istorijski determinisan”. A uistinu, tvrditi da ishod nije mogao biti drugačiji, da je na ovaj ili onaj način bio determinisan, komično je – pobjeda na referendumu nije ostvarena onda i tamo, nego sada i ovdje – ne u istoriji, nego na terenu, u političko-propagandno-diplomatsko-finansijsko-obavještajnoj borbi.

Promijenimo, za tren, perspektivu iz koje gledamo Povratak u budućnost. Razmotrimo ideju koja je već upisana (ali ne i razrađena) u Zemeckisov film: mi o našoj prošlosti uistinu ne znamo ništa sve do kraja našeg vremena. Prošlost je retroaktivno određena budućnošću. Prošlost se još nije dogodila: ona će se tek dogoditi. To je ujedno suština Apokalipse – naša istorija biće prekinuta jednim nasilnim i arbitrarnim činom koji će sav metež interpretacija, beskrajni niz neodlučnih “za” i “protiv” svesti na jednu riječ Jednog.

Govorimo o  događaju koji je mišljen kao ono što će odrediti smisao istorije i dovesti do naknadnog (pre)vrednovanja svih naših postupaka. Ne slučajno, na Sudnjem danu će biti iznova suđeno svima – i živima i mrtvima, koji će biti dignuti iz grobova da bi stali pred sud. Presuda koja bude donijeta biće izvršna i konačna – nema nikakve adrese u Strazburu na koju bismo mogli poslati žalbu. Nakon sudnjeg dana, Bogu će se biti moguće obraćati samo sa prkosom  zauvijek ukletog loosera, glasno i bez nade da će odgovor ikada stići, onako kako se Americi obraćao Ginsberg: America when will you be angelic? When will you take off your clothes? When will you look at yourself through the grave? When will you be worthy of your million Trotskyites?“.

Naši životi, sva naša prošlost, biće konačno protumačeni. Do tada, istorija je samo niz presuda koje donose pobjednici, presuda koje će ukinuti oni koji pobijede njih, da bi neki budućni pobjednici proces iznova pokrenuli…  Ne slučajno, u hrišćanstvu je  istina izmještena iz istorije. Hrist je istina, a njegov Drugi dolazak ima značiti kraj istorije kakvu znamo.

Takođe, ne slučajno, revolucionarni sudovi svojom poslovičnom brutalnošću nastoje oponašati praksu Sudnjeg dana: nakon što je proglasila prekid i kraj istorije (postoji samo vrijeme prije i nakon revolucije, nova istorija počinje revolucijom), Revolucija na sebe preuzima posao (pre)vrednovanja svega što je bilo.

Standardna istorijska logika vremena podrazumijeva da postoje višestruke mogućnosti koje čekaju da budu ostvarene. Mi biramo jednu od njih i u tom trenu sve druge mogućnosti nestaju. Povratak u budućnost razvija ideju da različiti izbori u prošlosti otvaraju mogućnost za različite budućnosti. Ali šta ako izbor retroaktivno otvara svoju mogućnost?

Ako postoji slobodna volja, tu je treba tražiti – u tački u kojoj naša odluka uspijeva izmaći okovima determinizma, u tački u kojoj naš slobodni izbor djeluje na prošlost tako što u njoj otvara mogućnost čije je on ostvarenje? Budućnost se ne mijenja izborom koji je učinjen u prošlosti (što je osnova zapleta Zemeckisovog filma).

Ne slučajno, nakon svih peripetija viđenih u filmu, budućnost ostaje ista: prošlost je na koncu samo potvrdila budućnost. Borba je vođena na  pogrešnom mjestu. Izborom načinjenim u budućnosti mijenja se prošlost (tako što se u njoj otvara nova mogućnost), što onda vodi ka izmjeni budućnosti. Ne danas za sutra, nego sutra za juče.

2

avatar
1000
2
0
0
 
2
draganMerkur aum omHK
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
dragan
Gost
dragan

Genijalno Gospodine!

Merkur aum omHK
Gost
Merkur aum omHK

Los bubnjar, samo lupa a ne svira!

Send this to a friend