Lozinka: Ugroženost

Piše,

Miodrag Vlahović

Red je, sva je prilika, došao i na Crnu Goru.

Nisu bile dovoljne istorijske lekcije iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i sa Kosova. Dobronamjernik bi pomislio kako je nelogično i besmisleno da se, poslije povijesnih promašaja i tragedija izazvanih jeftinom populističkom tezom o navodnoj ugroženosti Srba, ta ista propagandna zloba ponovo poteže. Kao da je izbrisano sve sjećanje na razaranja i nesreće koje su, u posljednjoj deceniji prošlog vijeka, a i kasnije, zadesile sve vjere i nacije u bivšoj velikoj domovini, pa, neizbježno, i same Srbe podstaknute i raspirivane upravo tezom da je baš srpski narod od svih ugrožen.

Pojeo vuk magarca, više puta, ali, ipak, idemo opet, bez stida i srama. Tako danas razmišljaju oni koji iz biografije sopstvenih promašaja i poraza opet izvlače zlokobnu tezu o ugroženosti naroda kojeg oni tobože brane.

Crnogorski slučaj je, na našu sreću, bitno drukčiji od prethodnih opasnih gluposti i krvavih avantura te nacionalističke politike. Nismo više u konfuziji ,,dešavanja naroda“ i „odbrane Jugoslavije po svaku cijenu“ jer je, kako su tada govorili, ta ista Jugoslavija bila „tamnica srpskog naroda“. Da skratimo: nezavisna Crna Gora je upravo ušla u NATO, a već dvadeset godina nije dobrovoljni talac politike kojoj je „ugroženost Srba “ bila gorivo i okosnica destrukcije prema drugima, ali i prema sopstvenim građanima.

To je možda i razlog što jurišnici Demokratskog fronta potežu najgrđe oružje, svjesni njegove uzaludnosti, ali i potencijalne destruktivnosti. Lični razlozi se mogu ticati suđenja za pokušaj državnog udara, a politički one namjere koja čeka pogodni trenutak da obuče stari velikosrpski šinjel. Pa što košta da košta. A cijenu plaćaju generacije, cijena su decenije proćerdane istorije i izgubljene godine naših života.

Umjesto te shizofrene teze o bivšoj zajedničkoj državi, nova nacionalistička platforma o “ugroženosti srpskog naroda u Crnoj Gori“ polazi od ideje da oni koji se pišu Srbima u Crnoj Gori, treba da budu “konstitutivni narod”. Istovremeno, Srbima iz Crne Gore se, opet, nameće Beograd kao politički i kulturni centar, a Srbija kao matica. Iz toga proizilazi da je “konstitutivni narod“ istovremeno nacionalna manjina, odnosno dijaspora matičnog naroda iz Srbije. Nova isfabrikovana šizoidna pozicija, uz izvinjenje zbog upotrebe stranih riječi.

Čini se da je i zvanična Srbija, odnosno oni koji su donijeli odluku da investiraju preko tri i po miliona eura (tj. evra, pardon), zauzela isti stav: otvara se “Srpska kuća“ u Podgorici. Treba li to tumačiti kao relativno skupo priznanje da Crnogorci i Srbi nisu isti narod? Jer, da jesu, što će onda kuća srpska u Crnoj Gori, kad je to ionako sve jedno, odnosno svejedno srpsko i tamo i ovamo?

Ostaje nedoumica da li su novi/stari profesionalni dušebrižnici o ugroženosti naroda koji čas jeste, a čas nije manjina u našoj Crnoj Gori, ovim manevrom konačno odustali od tzv. “nacionalnog pomirenja“ Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori? Dosta su energije i oko toga izgubili uzaludno, naravno. Kako se to sada uklapa u teoriju o ugroženosti i o potrebi „očuvanja nacionalnog identiteta“ onih koji se izjašnjavaju kao Srbi u Crnoj Gori? Izdvajaju se da bi se „mirili“? Konstitutivni su narod, jer nisu Crnogorci, ni malo? Ili je sve to samo najnovija „strateška improvizacija“ u velikosrpskoj ideologiji, sa Načrtanijem i Memorandumom SANU kao osnovnim povijesnim koordinatama?

Razočaravajuće, ipak, poslije svih njihovih nacionalnih sunovrata i sramota. Oni o kojima se radi, a kojih je, sjetimo se, u posljednjih trideset godina u Crnoj Gori bilo prvo devet, pa trideset i jedan, pa dvadeset osam procenata sve u zavisnosti od političkih prilika i atmosfere koja je stvarana u domaćim i vanjskim centrima političke moći (i crkvene, pogotovo) najmanje se o svemu pitaju. Kao i svi zeloti i frakcionaši, pobornici politike o ugroženosti i eksteritorijalnosti srpskih Crnogoraca, rado će žrtvovati koji procenat pastve na sljedećem popisu. Jer, kada malo bolje razmislimo, i to im može poslužiti kao novi “dokaz” o “ugroženosti“ i do tada ćemo, nadamo se iskreno, napredovati u civilizacijskom, kulturnom, političkom i nacionalnom smislu.

U toj boljoj budućnosti, nadamo se naivno, podatak da neki crnogorski političar, pošto prvo zastane da razmisli, “hrabro“ izjavi da navija za svoju zemlju, za našu zemlju možda neće biti vijest, kao što je to danas slučaj. Jer to ne može i ne treba da bude vijest da je sreće.

Ali, i to bi bio napredak, bar kada je o “ugroženosti“ riječ, zar ne?