Piše
Svetlana Slapšak
Mala crna haljina-doslovan prevod sa francuskog, gdje izraz označava dužinu (ne do zemlje), odsustvo „teških“ ukrasa i široku upotrebljivost-bila je možda prvi ustupak koji su modi načinile revolucionarne vlasti poslije Drugog svjetskog rata. Neizbežna na sahranama, koje se nisu mogle cenzurisati, i tolerisana na kulturnim manifestacijama koje je trebalo „pratiti“ (da bi se cenzurisale), mala crna haljina se provukla: naknadno obojena, „prevrnuta“ od drugih, iznošenih stvari, iz paketa, pošto su prethodno odstranjene (ali sačuvane) ruže od satena, nasljeđena.
Tako se u prostoru minimalne tolerancije održala najsimboličnija, najizazovnija, društveno najsubverzivnija ženska odjeća. Njen izumitelj bio je Živanši (Givenchy), koji je upravo umro. Paradoks je da za to nije odgovorna Koko Šanel, i da je najdemokratskiju varijantu svečanog napravio kreator koji je služio prije svega krunisanim glavama i bogatašima. Pored toga što je njegove haljine nosila najljupkija manekenka Odri Hepbern, Živanši mi ostaje u lijepom sjećanju zbog izvrsnih parfema-premda danas cijelu seriju varijanata parfema pod imenom Mala crna haljina prodaje Gerlen, što je dokaz da je mala crna haljina pojam, a ne brend. Prije više od dvadeset godina, Živanši se povukao u svoj zamak, koji je strpljivo rekonstruisao, i u društvo svojih pedeset lipicanera. Ime je prodao novom monstrumu tržišta, čiji brendovi počinju sa tašnama i koferima a završavaju sa šampanjcem… no samo je mala crna haljina dovoljna da mu se oprosti-možda ih je nekoliko ponio kao poklone anđelima?
Dugovječnija od listerskih odjela i najlon-košulja sa obavezno raskopčanim gornjim dugmetom, majica sa likom Če Gevare i maskirnih uniformi, mala crna haljina čuva svoju dvosmislenu ulogu – između kulta smrti i zavođenja. Ona izaziva strah, poštovanje i pohotu, na muškoj strani, i jasnu društvenu distinkciju, na ženskoj strani: pristalica male crne haljine ne može ili neće da uloži u sebe više, ali se ne odriče izazovnosti, već je naglašava. Među skupim i lijepim haljinama svih boja, gdje je ženstvenost u vezi sa novcem, ona je bila izazov slobode i improvizacije; među teget i sivim „ideologizovanim“ kostimima oličavala je skandal neskrivene seksualnosti. Danas je mala crna haljina provokativna, jer u opštoj slobodi oblačenja podsjeća na smrt… i mir. „Ženama u crnom“, koje su se u vrijeme rata pojavile u Beogradu, Pančevu, Ljubljani, Kopru i nekim italijanskim gradovima, nisu bile potrebne riječi-samom svojom pojavom dovoljno su govorile o ratnom besmislu.
Mala crna haljina je, nesumnjivo, mediteranska intervencija u evropskoj modi: na najvišem nivou, crnina udovice došla je sa španskog dvora (onoga na kojem kraljica „nije imala noge“ kada je stigao nepristojni poklon u obliku čarapa). Sveopšta uniforma mediteranske ženske sirotinje jeste represivna i depresivna, no, dovoljno je sjetiti se Irene Papas ili Ane Manjani u bednom crnom cicu…
Upravo na primjeru ženske odeće pravi se jedna od najuočljivijih razlika između mediteranskih i sjeverozapadnoevropskih religija (računajući i Sjevernu Ameriku). Prije nekoliko godina vidjela sam dvije grupe starijih žena na agori antičkog Korinta, gdje je apostol Pavle izgovorio možda najljepše riječi o ljubavi. U jednoj niši Grkinje, sve u crnom, kako slušaju svog vodiča-popa, a u drugoj, susjednoj niši na ruševinama, Engleskinje, sve u pastelnim bojama, kako pjevuše neku crkvenu himnu. Himna je prestala, a pop je napravio pauzu kada je preko agore prešla mlada turistkinja u tijesno pripijenoj kratkoj crnoj haljini. Nije li u znamenitom Kazancakisovom romanu, od kojeg je napravljen falš film „Grk Zorba“, zanosna udovica u crnom morala izgubiti glavu jer je izigrala patrijarhalna pravila?
Nepodnošljivu izazovnost male crne haljine mudri kreatori su pokušavali da izbjegnu „ukrštajući“ je s „bijelim detaljima“, odnosno sa uniformom časnih sestara ili učenica. Nositi „bijeli detalj“ (kragnicu, na primjer), bez drugih detalja koji bi doveli u sumnju cjelinu (dužina, odnosno kratkoća suknje, dekolte spreda ili pozadi, šlicevi i prorezi, nakit, temeljna šminka, izazovna kosa i slično), znači javno se podrediti vladajućem sistemu znakova. Neki od najmizernijih i najmrskijih ženskih primjeraka koje znam nosili su u javnim prilikama ovaj kostim infantilnosti i negacije ženskosti. Nije nimalo slučajno što su egzistencijalističke muze svojim potpuno crnim kostimima dodavale „bezobrazne“ bijele sokne, umjesto oko vrata, čednost oko nožnih članaka. Kada hoćete da se podredite, gospođe, ostanite pri teget i sivim kostimčićima, eventualno haljinama „na bobice“. Ne rizikujte sa crnim, može vas razgolititi!
No, izvan velikih sistema znakova i ključnih opredjeljenja, ono što je za malu crnu haljinu važno jeste materijal: kako je mala crna haljina vezana uz tijelo više nego bilo koja druga, pravi materijal za nju su žersej (vuneni ili pamučni), pletena tkanina ili svila. Za pretjerivanje može poslužiti pan somot, streč, koža ili čipka. Štofovi su zaboravljeni sa geometrijskom modom šezdesetih. Pamučne tkanine su prihvatljive ako ih je tijelo znalački izgužvalo i ostavilo svoj trag.
Mala crna haljina ima bogatu literaturnu i umjetničku tradiciju. Uspješno je držala protivtežu „bijeloj plohi” nevine, mučene, lude ili, naprosto, glavne junakinje. Umjetnost koja je potpuno iskoristila semiotiku male crne haljine, a dobrim dijelom je i stvorila, sigurno je film. U srpskoj književnosti, u kojoj je Oskar Davičo smatrao da sivi kostim može biti izazovan („Pesma“), a Dobrica Ćosić da crvena haljina može biti elegantna („Vernik“), nije bilo mnogo mjesta za malu crnu haljinu, simbol urbanosti. Ni sirotinjska mediteranska varijanta nije mnogo zastupljena. Crnina, sa obaveznom maramom, naravno, jeste.
Oktobra 1990. kupila sam u Beogradu svoju posljednju malu crnu haljinu. Dubravka Ugrešić me je povela u finu radnju u Čika Ljubinoj ulici, u kojoj su imali jednostavne pletene haljine u odgovarajućim veličinama. Na putu smo se zaustavile pred pozorištem „Boško Buha“, gdje su na ulici prodavali crvene kecelje sa zlatnim srpom i čekićem i natpisom „Heroj socijalističke kuhinje“. Kupile smo ih, jer smo mislile da titulu zaslužujemo. Zatim smo kupile po jednu haljinu u boji (za svaki dan) i po jednu crnu (za svaki dan i uveče), plaćajući čekovima različitih banaka. Diskusiju o dijetama, koja je slijedila, krunisale smo kolačima iz Zmaj Jovine ulice. Za razliku od one u boji, koja je kao nova, moja mala crna haljina je prilično ofucana: izdržala je predavanja, javne prilike, putovanja vozom (dok je još postojao), pogreb drage osobe, demonstracije i noćne ratne razgovore. Rado bih je bacila, ali ću, ipak, sačekati da sa Dubravkom potražim novu. Bilo gdje.
