Piše,
Dubravka Jovanović
Crna Goro od krša i mora, od katuna do dvorova, sokolova i orlova, od časti i obraza. Crveno je tvoje veliko srce u koje staju svi dobri ljudi.
Crveno u krvoskoku ljubavi tvojih građana prema svojoj državi koji je pulsirao majske noći i zore godine 2006, kada je stara država vratila svoju državnost, a taj status joj svijet odmah ovjerio.
Zelena je i plava država moja.
Od livada i čempresa zelene tišine njenih gora i jezera, do neba i mora pod kojim „plava luna vedrim zrakom u prelijesti divno teče“.
U njoj se razumiju, vole, zabavljaju, vjerivaju, udaju, žene, đecu rađaju Crnogorke i Crnogorci, Srbi, Hrvati, Muslimani, Bošnjaci, Romi…
U njoj se skija na Durmitoru i Komovima, a pliva na budvanskoj rivijeri i u sjeni Pestingrada, Lovćena i Vrmca pitome Boke. Niđe tako mjesečina ne čara i niđe ne srebri kao u noćima Ulcinjskim i pijesku obale njegove nestvarne.
U Bjelopavlićkoj ravnici tirkizna Zeta poji slatke plodove voća i povrća, a lipe najljepše mirišu na herojskom i kraljevskom Cetinju.
Crna Goro, od soja i riječi ljudske! Od Njegoševe luče i Zogovićeve poetske baklje.
Zemljo čuda i čudesa, kontrasta, od komadića plavog i bokuna bjeline dodatih kistom na najljepšem platnu tvoga tkiva.
Uz krš ili niz vodu na dlanu i u zjenicama, crnogorskim putem starim čojska istorija i junaštvo se piše.
Među guvna crvena kap drenjine, drača i zmijsko mlijeko, trag divljači.
Dolje, pod lunom u moru tinja modro uznesenje njeno.
Obrazom legende valovi zalivaju skute Boke Kotorske. Obale Crne Gore.
Sa planine mudra riječ munjama oživjela sa molitvom za opstanak nadmoćnog božijeg prsta što je pod ovim nebosklonom ljepotu zapečatio.
Da joj se svijet divi, da joj bijeli brodovi pod rivu kotorsku pristaju.
Stropoštavaju se tice i snažna ljudska riječ niz litice manite, do pjene od mora.
Na oltar ljepote moje države prinosim nove molitve za njen bezvremeni i svevremeni život.
Mila si mi zemljo moja, jer si od zlata!
Ko je ovo?
Bravo,sjajno,svaka čast!👏👍🇲🇪