Kolumne

Na kojoj smo strani bili u Drugom svjetskom ratu – pobjedničkoj ili gubitničkoj?

Tomislav Marković

Piše
Tomislav Marković

Mnogo se buke podiglo oko sarajevske mise za poginule u Bleiburgu. PEN centar BiH objavio je protestno pismo 9. maja, povodom Dan pobjede nad fašizmom, koje je potpisalo četrdesetak članova. Nakon toga, došlo je do rascjepa u PEN centru, nekoliko pisaca je istupilo iz članstva, među njima i trojica osnivača ovog udruženja, uglavnom zbog načina na koji je artikulisano protestno pismo.

Meni se čini da je taj sukob malo prenaduvan i da je posljedica nenormalnog stanja u kojem se naša društva nalaze već decenijama, a posebno konfuzije koja vlada u zvaničnoj kulturi sjećanja. Ne mislim da je bilo ko od potpisnika pisma zagovornik presuđivanja po kratkom postupku, niti mislim da druga strana ima nešto protiv antifašizma. Prije bih rekao da bi se obje strane lako složile oko nekih temeljnih vrijednosti, na primjer oko poštovanja ljudskog života.

Zahvaljujući predanom radu nacionalističkih snaga na rehabilitaciji svih mogućih kolaboranata fašizma, došli smo u situaciju kad je sve izvrnuto naglavce. Ni o čemu ne možemo normalno i racionalno da razgovaramo, ni o Bleiburgu, ni o antifašizmu, ni o ustašama i četnicima, a ni o partizanima. To je posljedica dugotrajne indoktrinacije koja je dovela do toga da javnost više ne zna čak ni na kojoj smo strani bili u Drugom svjetskom ratu – pobjedničkoj ili gubitničkoj.

Naslijeđe antifašizma je temeljno devastirano, u Hrvatskoj su masovno uništavani antifašistički spomenici, u Srbiji su zapušteni i prepušteni zubu vremena. Ustaše su proglašene borcima za slobodu i nezavisnost, a četnici borcima protiv fašizma. Ulice i javni objekti po Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini dobijaju imena po saradnicima okupatora, dok se istovremeno imena partizana i partizanskih jedinica sistematski brišu.

Žrtve kao moneta za potkusurivanje
Na sve strane niču spomenici Draži Mihailoviću, veliča se Nezavisna država Hrvatska, kolaboranti postaju heroji, a fašizam se relativizuje. O žrtvama fašizma se uglavnom ćuti, osim u slučajevima kada nevino stradali ljudi mogu da posluže za našu nacionalnu stvar. Tako se u Srbiji sjećanje na žrtve logora Jasenovac redovno zloupotrebljava kako bi se dokazala sumanuta teza da su maltene svi Hrvati bili ustaše i ubijali Srbe, te da je riječ o – kako reče Vasilije Krestić – “genocidnom narodu”.

To što su ustaše, na primjer, ubijale i Hrvate antifašiste, baš kao što su četnici istrebljivali Srbe antifašiste – nekako se uvijek zaboravi, jer po vladajućoj doktrini krvi i tla takvi odrodi od sopstvene nacije ne mogu biti ni Hrvati ni Srbi, a valjda ni ljudi. Kako je to jezgrovito sažela jedna četnička parola: “Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi”.
Kad se uopšte povede riječ o holokaustu, to redovno služi za napad na “one druge”, samo su oni ubijali Jevreje, dok smo mi nevini kao rosa. Za logor na Sajmištu se uporno tvrdi da je bio na teritoriji NDH, to je upisano čak i na komemorativnu ploču, a “spontano” se zaboravlja da je, kako reče istoričarka Dubravka Stojanović, “ta teritorija bila izuzeta od NDH i pripadala je Beogradu, jedinoj prijestonici Evrope koja je imala četiri logora na svojoj teritoriji”.

Prema žrtvama fašističkog terora ne pokazuje se ni minimum pijeteta, već one isključivo služe za potkusurivanje u nacionalističkim međusobicama. Otuda tabla s natpisom “Za dom spremni” usred Jasenovca, ili izjave ministra odbrane Srbije Aleksandra Vulina da je Srbija uvijek bila na pravoj strani svijeta, kako u Drugom svjetskom ratu, tako i devedesetih godina XX vijeka. Ili posjeta delegacije Vojske Srbije spomeniku Draži Mihailoviću na Ravnoj Gori i svečano polaganje vijenaca, i to povodom Dana pobjede nad fašizmom. Što bi bilo isto kao kada bi, na primjer, usred Buhenvalda osvanula tabla sa kukastim krstom, ili kad bi njemački oficiri polagali 9. maja vijence na spomenik Rajnhardu Hajnrihu, kad bi takav nadrealni monument postojao.

Drugi svjetski rat nije počeo 1945.
Kad ne mogu da posluže u svrhe međunacionalnog nadgornjavanja, žrtve fašizma kao i da ne postoje. A na osnovu dominantne slike o tom vremenu, stiče se utisak da je Drugi svjetski rat počeo 1945. godine. Prije toga se možda nešto i dešavalo, ali ništa previše bitno, ništa vrijedno spomena, prava istorija počinje tek od te razdjelnice. Tu na scenu stupaju partizani koji su pali s Marsa i kreću da čine pokor i zulum diljem Jugoslavije, ubijajući sve pred sobom, u namjeri da istrijebe sve Hrvate, Srbe ili već nekog trećeg, po potrebi.

Odjednom se dešavaju pokolj na Bleiburgu i masovna streljanja po Srbiji, a prije toga se ništa strašno nije događalo. Iz dominantnog narativa bi se moglo zaključiti da se u Drugom svjetskom ratu stradalo samo od partizanske ruke, a da je Josip Broz Tito najveći zločinac u istoriji čovječanstva. Njemu ni Ante Pavelić, ni Draža Mihailović, ni Milan Nedić, ni Dimitrije Ljotić, ni sam Adolf Hitler – nisu ni do koljena. I to kad se sva njihova zločinstva uzmu zajedno.

Kad komemoraciju žrtvama Bleiburga organizuje Počasni bleiburški vod, “organizacija koja se nikad nije distancirala od ustaške ideologije i režima” – kako reče fra Drago Bojić, jasno je da se tu ne radi ni o kakvom pijetetu, već o političkoj manipulaciji. Sličan postupak sprovode njihovi parnjaci u Srbiji koji se partizanskim žrtvama bave samo kako bi opravdali četnike i satanizovali Narodno-oslobodilačku borbu.

Antifašizam kao neupitna vrijednost
Da bismo o svemu tome normalno i racionalno govorili, neophodno je da antifašizam bude prihvaćen kao neupitna vrijednost, na državnom nivou, u obrazovnom sistemu, u kulturi sjećanja, u medijima. Neophodno je priznanje notornih činjenica: postojao je samo jedan antifašistički pokret – NOP na čelu s Titom i Komunističkom partijom Jugoslavije; ustaše i četnici su bili fašistički kolaboranti; NDH je kvislinška tvorevina, a Milan Nedić nije pozitivna ličnost, već predsjednik kvislinške vlade. Tek tada možemo da govorimo i o tamnim stranama istorije.

Kako veli Drago Bojić: “Tek kad Katolička crkva jasno i nedvosmisleno osudi ustaški režim i njegove zločine, kad se pokloni žrtvama tih zločina u Jasenovcu i na drugim mjestima stradanja, tek tad će misa i molitva za nevino nastradale na Bleiburgu biti etički i kršćanski opravdane”. Tek kad Srpska pravoslavna crkva jasno i nedvosmisleno osudi četničke zločine, kad se pokloni žrtvama u Foči, Pljevljima, Vraniću i na drugim mestima stradanja, kad iz crkvenog kalendara ukloni četničkog koljača Milorada Vukojičića Macu kog je proglasila svecem, kad izbriše Dražu Mihailovića sa freske u voždovačkoj crkvi, tek tad može da drži parastos žrtvama “komunističkog terora”.

Orgija revizionizma
Prije nego što priznamo da su, kako kaže Emir Imamović Pirke, “pred partizanskim puškama skončali i najgore ubice i oni koje bi svaki sud oslobodio krivnje i da sve to skupa niti mijenja karakter Drugog svjetskog rata, niti stavlja znak jednakosti između antifašizma i fašizma” – moramo da postignemo konsenzus o karakteru Drugog svjetskog rata i NOP-u. U tom slučaju trebalo bi da imamo svake godine komemoracije na silnim stratištima gdje su ubijali fašisti i njihovi domaći pomagači. Ogroman je to spisak, pobrojimo samo neka stratišta: Kozara, Vranić, Foča, Banjica, Jajinci, Pljevlja, Kerestinec, Boleč, Pomoravlje, Sanski Most, Čajniče, Sutjeska, Rajkovac, Neretva, Niš, Bihać, Igman, Sremska Mitrovica, Kraljevo, Kragujevac i još hiljade takvih mesta na kojima su vršeni najstrašniji zločini.

Tek kad odamo poštu Savi Kovačeviću, Božidaru Adžiji, Đuki Dinić, Nadi Naumović, Stjepanu Filipoviću, Budi Tomoviću, Jeleni Ćetković, Mustafi Ćemaloviću, Pavlu Bihaliju, Mariji Bursać, Zdravku Čelaru, Vukici Mitrović, Đermanu Senjanoviću i stotinama hiljada znanih i neznanih žrtava fašističkog terora u Jugoslaviji – tek onda možemo da govorimo i o Bleiburgu. Ne može se kultura sjećanja njegovati parcijalno, nacionalistički, sa figom u džepu.

Neophodna nam je cijela slika u kojoj, kako kaže Emir Imamović Pirke, “fašizam ne postaje manje zlo zato što su neki njegovi sljedbenici smaknuti bez suda, baš onako kako je Luburić po Sarajevu likvidirao svoje protivike, niti antifašizam gubi na civilizacijskoj važnosti zato što je među partizanima bilo brutalnih sljedbenika teze o osveti kao sastavnom dijelu pobjede”. U današnjim uslovima, usred orgije revizionizma, to nije moguće.

Pandan našem stanju bi bilo, otprilike, kao kad bi u nekoj hipotetičkoj Njemačkoj u kojoj je AfD na vlasti bila održavana komemoracija samo za žrtve bombardovanja Drezdena, a Aušvic se ne bi ni spominjao. Ono što je drugde nezamislivo, kod nas je svakodnevna realnost. U takvim paranormalnim okolnostima nije nikakvo čudo što se i antifašisti međusobno glože i što dolazi do nesrećnih nesporazuma.

Al Jazeera

19

avatar
1000
10
9
0
 
12
IvanMuzildelbojKoca PopovicSiniša
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Nebojša
Gost
Nebojša

Žalosno je da Vam Al Jazeera kreira mišljenje.

Mile
Gost
Mile

“pripadala je Beogradu, jedinoj prijestonici Evrope koja je imala četiri logora na svojoj teritoriji”

Poljska je takodje imala najuzasnije logore na svojoj teritoriji…ali pod kontrolom nacista. Ovo je revizionizam. Sramota

ikamed
Gost
ikamed

Svaka ti cast. Dosta vise revizionisma istorije na Balkanu. Smrt fasizmu!

Jasarko
Gost
Jasarko

Centnicka posla i shvatanje istorije…

Podgorica
Gost
Podgorica

Potpuno je nepotrebno pominjati dr.svc rat.
Jer ako se odažjili od ideala koji su nosili tu pobjedničku ideju u tim ratu.
Obilježavamo (možda jedini) te datume iz tog rata, jedini možda obnavljamo spomenike iz tog perioda, što je za veliku pohvalu CG

ZIK
Gost
ZIK

Nisu pobedili ni Partizani ni Ustase ni Cetnci, nego Rusi. Oni su oterali Nemce iz zemlje. Poslednji Ustasa je iz Zagreba izasao 8. maja, dan pre pada Berlina. Prvi Partizan je usao u Zagreb isto 8. maja. 500 metara iza poslednjeg ustase. Bez ispaljenog metka. Docekani su cvecem, isto kao i Nemci 4 godine ranije. Jasenovac je takodje oslobodjen bez… Više »

Atos
Gost
Atos

Nije tačno da su dočekani sa cvijećem Partizani u Zagrebu, niko nije bio na ulice

delboj
Gost
delboj

Zar uopste i treba postavljati pitanje? Mi smo bili na stranu antifasizma a litijasi tj njihovi preci na stranu fasizma.

Siniša
Gost
Siniša

Ti i tvoji evivaši bili su sa talijanima a zna se sa kime su bili talijani.

Koca Popovic
Gost
Koca Popovic

Kvislinzi ljotic draza nedic gubitnici i danas imaju sledbenika vise id pobjednika

delboj
Gost
delboj

Sto ti nije jasno Drazo, Kalabicu, Ljoticu, Pavle… Tvoji vladari Karadjodjevici i njihovi cetnici su potpisali pakt sa Firerom… Ostalo bi tako da ih Tito nije osujetio, pa zahvaljujuci Titu ima jedan dio vas koji hoce kroz maglu da provuce da ste se i vi cetnici borili protiv okupatora…

Objektivno
Gost
Objektivno

Ne postoji neutralna istorija. Istoriju pišu pobjednici. Pošto je očigledno da su na kraju ipak pobijedili Njemci, ustaše i četnici, to tako ispada.

Onajkojizna
Gost
Onajkojizna

Gubitničkoj.Jugoslavije više nema,komunizma i socijalizma nema,bratstva i jedinstva nema,
samoupravljanja nema,društvene svojine nema.
Podjednici su ustaše,Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija,pa ondi više ili manje svi ostali.

Ni po babu...
Gost
Ni po babu...

Slobodno dodaj Dražu, Ljotića, popa Macu, Dnurišića i druge srpske i crnogorske zlikovce, čisto da očuvaš uspomenu na ono što si prvo nabrojao, što je bilo lijepo u bliskoj prošlosti, i tebi i meni.

Lisboa
Gost
Lisboa

Ne može Draža sa njima zbog naših saveznika Amerik.. njihovog Pred koji je odlikovao Dražu za zasluge u dr.sv ratu. A to priznaćeš od Anrukansca ni Staljin nije dobio, tolko znsš jel tako

Onajkojizna
Gost
Onajkojizna

I druga tita,mošu i ostale koji ili u čije ime pobiše mnogo nevinog naroda,poznato kao pasja groblja,lijeva skretanja itd,a zašto nažalost niko nije odgovarao.

Lisboa
Gost
Lisboa

Ako pričamo o domaćoj sceni… Razlika u ratu je bila komunizam isocijalizam protiv Kapitalizma.
Izađi na prozor i vidi ko je dobio

Muzil
Gost
Muzil

Jedno selo u CG 16 narodnih heroja a kasaba bg 1

Ivan
Gost
Ivan

Kao sto kazu, dok je covek mlad prirodno je da bude komunista, kasnije postane kapitalista ili s njim nesto nije u redu. 😂😂😂

Send this to a friend