Kolumne

Nacionalistima nema države bez nasilja

Ante Tomić

Piše

Ante Tomić

Piše: Tamburaš koji se namjerio postati predsjednik vladao bi na osobit način. Ako pobijedi, upozorio je šef njegove kampanje prije neku večer na televiziji, Miroslav Škoro ne bi samo lupao šakom o stol, već bi nevaljalci, “oni koji to zasluže, izdaju interese ljudi koji su ih birali”, dobili i šakom po nosu. Jer, drugačije očito ne ide. Do jedan nacionalist će vam kazati da nema države bez nasilja. Od vremena do vremena netko naprosto mora dobiti po gubici.

Nekakav izdajnik, opozicionar, komunist, četnik ili Jugoslaven nužno će ostati krvavog nosa, modar, krezub i upišan na golom betonskom podu. Za jedinu i vječnu Hrvatsku određeni će broj poginuti u blatu, pasti izrešetan rafalom iz strojne puške, raznesen minobacačkom granatom ili pougljen u spaljenoj kući. Jednoga će čak prisiliti da popije kiselinu iz akumulatora, a drugome će spojiti induktorski telefon na testise, i sve je to, ah, i tužno i ružno, ali neizbježno. Nitko državu nije dobio “na izvol’te”, upozorio bi vas Škoro koji se svojim imenom i trudom dosad zauzimao za mnoge optužene za ratne zločine, pa i one najgnjusnije.

Šef njegove predsjedničke kampanje nije ulazio u detalje, nabrajao konkretno, imenom i prezimenom, tko danas zaslužuje dobiti šakom u nos, ali podrazumijeva se, naravno, da Miroslav Škoro neće to osobno činiti, već će slati nekakve mlađe muškarce krupnije građe, koji će u njegovo ime grubim metodama disciplinirati neprijatelje hrvatskog naroda i hrvatske domovine. Napokon, Škoro nije sudjelovao u nasilju ni prije dvadeset pet, trideset godina, kad je nasilje bilo daleko potrebnije nego danas.

Nije to za njega jer ipak je on intelektualac. Čovjek ne radi mišićima, već glavom, doktor je ekonomskih znanosti, k tome i muzičar. Krajnje bi nezgodno bilo, složit ćemo se, da Miroslav Škoro nekog izdajnika poput Milorada Pupovca udari šakom po nosu, pa slomi kažiprst i ostane trajno onesposobljen, takoreći invalid, jer više ne može uhvatiti fisdur na tamburi. Škoro je stoga devedesetih vodio rat preko Atlantika, na daljinu, a slično bi vjerojatno radio i danas, pokazao bi četničkog dušmanina izdaljega i viknuo: “Drž’ ga, mamu mu jebem!”

Mnogo je takvih domoljubnih intelektualaca, novinara, profesora, glumaca, tamburaša, pjesnika, koji mudro i osjećajno divane o nasilju, drhtavim glasom opisuju kako je uzvišeno i lijepo prosuti crijeva za Hrvatsku, takvim živim bojama opisuju žrtvu i stradanje da bi neupućen slušatelj pomislio da su osobno svjedočili strahotama, na svoje oči gledali kako im Ratko Mladić na pragu rodne kuće ubija oca ili brata, no to su samo njihove nastrane fantazije. U stvarnosti oni nikada nisu bili ugroženi. Nisu se izlagali opasnostima jer su njihov život, zdravlje, um i talent voljenoj zemlji navodno bili predragocjeni. Po vlastitoj, nešto neskromnoj ocjeni, umjesto da se oružjem bore protiv neprijatelja, Hrvatskoj su bili kudikamo korisniji za pisaćim stolom, na pozornici ili u tonskom studiju.

Miroslav Škoro je tako pomogao pjesmama, a Zlatko Hasanbegović svojim izvanredno pronicavim člancima u novini koju je izdavao Srećko Pšeničnik, zet Ante Pavelića. I u Hasanbegovića je bilo mnogo krvi i ognja i patnje ustaša i šehida. Krupne, teške suze su se kotrljale niz garava lica ratnika. Sve se činilo autentično, jedan kroz jedan, kao da je autor prije pet minuta došao s Trpinjske ceste, iako je on sve vrijeme bio u Zagrebu, dubokoj pozadini, na suhome i toplome, na kauču ispod postera iz Hrvatskog vojnika, mama ga pokrivala kariranom dekom i nosila mu kakao.

Premda je on, naravno, mogao oćutiti surovu ratnu svakodnevicu, bio je u najboljim godinama za to da upozna žrtvu i bratstvo muškaraca u rovovima. Da je poželio ubijati četnike, nitko ga u tome plemenitom nastojanju ne bi zaustavio. Ali on to zaista, u zbilji, u praksi, nije poželio. Nasilje ga je uzbuđivalo, kao što ga i danas uzbuđuje, čisto teorijski.

Baš kao i onoga novinskog komentatora, koji ni nakon dvadeset pet godina nije prežalio nestanak Bobanove i Šuškove Hrvatske zajednice Herceg Bosne, i potreseno piše kako su naši mladići ginuli u strašnim borbama protiv brojčano nadmoćnijih Alijinih mudžahedina, a on je sam napunio osamnaest upravo kad se ta ratna drama događala i nije bio u napasti da učini nešto ishitreno i ludo, kao što osamnaestogodišnjaci često učine, da ostavi studij talijanske književnosti i jezika za neka druga, sretnija vremena i pođe u zavičaj, boriti se za interese svoga hrvatskog naroda u BiH, rame uz rame s Mladenom Naletilićem Tutom i Vinkom Martinovićem Štelom.

Neobični i šaljivi su domoljubni intelektualci, novinari, profesori, glumci i tamburaši, koji su zbog nekog razloga, alergije na pelud, iskrivljene kralješnice ili spuštenih stopala, ili naprosto stoga što su svoj život smatrali vrednijim od tuđih života, izbjegli služiti domovini s oružjem u ruci.

S kakvom lakoćom oni govore o ratu, kako opušteno slave oružje, kako izvaljeni u kožnim naslonjačima samouvjereno i samozaljubljeno blebeću kako ne bi samo lupali šakom o stol, već bi izdajice i izrodi od njih dobili i po nosu. Uvjeren sam, da su ti slabići i kukavice ikad bili u nekakvoj pravoj tučnjavi, bili bi oprezniji i mudriji. Nikad se ne bi tako neodgovorno razmetali nasiljem.

3

avatar
1000
3
0
0
 
3
MilevaCrnogorciSuSrbimarius
NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Mileva
Gost
Mileva

Prezirem nacionalizam ali negiranje crnogorske nacije

CrnogorciSuSrbi
Gost
CrnogorciSuSrbi

Hrvati i Albanci su najveci nacionalisti i sovinisti na Balkanu i u Evropi.

marius
Gost
marius

Sve si tačno kaza. Zlo nacionalizma i dan današnji hara ovim prostorima. Nikad se pameti dozvat, ovi narod neće.

Send this to a friend