Ne damo Cetinje!

Piše

Blažo Sredanović publicista

Teško je naći nekog i među političarima da je tako totalno opčinjen igrom moći i željom za dominacijom kao što je to Amfilohije. Ne zna se kad je mitropolit, kad srpski vojvoda, a kad biznismen?!

Za njega je istorija imaginarna prošlost, koja se izmišlja i falsifikuje prema potrebi, a religija sluškinja malograđanskoj ideologiji. Trideset godina smo pod njegovim zasićenim bombardovanjem da nas preobrati u ono što nijesmo. No, jedino što je uspio postao je bezbjednosno interesantna osoba, koja će biti zapamćena kao najveći “velikomučenik” u pravoslavlju!

OTROV I MRAK

Njegoš kaže “Ništa ljepše na svijetu nema, nego lice puno veselosti” Na licu Rista Radovića nema nista sem otrovi, mraka, zlobe i mržnje, koja mu izvire iz očiju i curi niz bradu. Podsjeća na Rjepinovu sliku Ivana Groznog kad je ubio sina. A za njegov vokabular malo je reći da je govor ulice. To je kopija sa zidova vojničkih nužnika.

Oni koji opravdavaju Ristove zločinacke pohode po Bosni kažu da Amfilohije nije nikoga ubio! Nije ni zloglasni Ajhman, čak kažu da često nije ni pištolj nosio, ali mu na duši leže milioni žrtava, zbog čega je zasluženo osuđen na smrt vješanjem.

Amfilohije nije ništa manje odgovoran od Radovana Karadžića, kojemu je podnosio mošti Svetog Vasilija da ih celiva. Sa krstom u ruci, a svirepom mržnjom u srcu, sokolio je i podsticao one koji su granatama prosipali po sarajevskom asfaltu mozgove djeci i nedužnom narodu. Misli da će kletvama postići više nego molitvom i dokučiti božje tajne, kao da nije rođenje Isusa Hrista označilo kraj paganskom praznovjerju. I Svetog Savu, kao posebno božanstvo nebeskog naroda, stavlja iznad Hrista.

Od kad je Amfilohije došao u Crnu Goru, u njoj ne postoji mjesto, zaseok ili planina đe se Sveti Sava nije odmorio, vodu pio i pomokrio! Sve ovo se plasira pod plaštom religije sa morbidnom fascinacijom, koju naivni i zavedeni lako prihvataju. To samo može kod normalnih ljudi da izazove gađenje i osudu, a ne vjeru u nešto što je sveto i uzvišeno.

Paskal kaže: Čovjek ne čini zlo i prevaru tako kompletno i sa takvim oduševljenjem kao kad to radi iz religioznih ubjeđenja. Pitam se kakva nam je to sudbina, pa da nam ovakva moralna i duhovna nagrda stigne u Crnu Goru i to kao “Dar božje ljubavi”? Taj poklon moramo vratiti i zamoliti Boga da nam pošalje nekoga sa više hrišćanskog milosrđa i našeg tradicionalnog poimanja religije.

LITIJE

Amfilohije se uhvatio za litije kao jedinog spasa duša i života narodnih, najviše iz ličnog hira i nezasitih političkih ambicija. Još istura nevinu djecu ispred sebe, kao što je general Ratko Mladić pred kamerama dijelio muslimanskoj djeci bombone i čokolade, a nadaleko je poznato kakve je užasne zločine neposredno poslije toga počinio.

Amfilohije se nudi da bude ubijen, kao žrtva za svetu stvar. Bolje bi mu odgovaralo da se prikuje za Vezirov most sa pištaljkom, koja je njegov rekvizit. Još kaže da će mu dobro doći ako bude odveden u Spuž da se malo odmori. No, kad već voli da se vozi u skupocjenim kolima (kažu da je rekao: ada neću jahati magarca kao Isus) zašto ne bi otišao na odmor u Titovu vilu u Igalu, među svojima, pa da se tamo dobro i brozomorno odmori.

Pop Gojko je Amfilohijeva prva truba. Ova dva popa međusobno se dopunjuju u perfidnoj retorici. Pop Gojko se nešto kasnije uključio u javni život, kao autor brojnih tekstova i intervjua. Četnički vojvoda pop Momčilo Đujić, poznati saradnik njemačkih i italijanskih fašista u toku Drugog svjetskog rata, pozvao je 1992. godine u Americi “rodoljubive i bogoljubive Srbe i Srpkinje, prvenstveno one iz naše viteške srpske Crne Gore” da daju pomoć za cetinjsku Bogosloviju. Tako će kasnije u njoj popu Gojku dopasti visoka titula rektora “ka ćuku tica”! Gotovo bi se za njega moglo naći opravdanje što se kasnije pojavio na javnoj sceni, jer mu je trebalo vremena da prvo prevari sebe, pa da onda onako predano i bogougodno vara, obmanjuje i zavodi druge. Jer nije lako izmisliti laž, pa onda u nju vjerovati. No, kako je to srpski specijalitet on je kao Srbin i vjerni pastir SPC pokazao zavidnu adaptabilnost.

A prije deset godina, tačnije 13. februara 2010. godine u Vijestima, pop Gojko doslovno piše : “Crkva ne učestvuje u donošenju državnih zakona, ne miješa se u izborne procese, ne bira sudije nego prosto i jednostavno poštuje i prihvata pravila države, ne dovodeći ih u pitanje”. Danas je ovaj balkanski Ostap Bender postao ekspert za ustav, zakonska prava i katastar i htio bi da diktira državnim organima uslove i način kako da se rješava spor oko imovine. No, za katastar ne važe nebeski, već ovozemaljski zakoni, pa će biti malo teže oko toga ratovati sa državom.

SRPSKA VJERA

Kaže da se pred Bogom ne spominju ni grčka, ni srpska ni ruska crkva. A što su to onda srpska vjera, srpska nova godina i srpski badnjaci? I zašto prilikom krštenja djece u Crnoj Gori upisuje isključivo srpsku nacionalnost, a ni slučajno crnogorsku?! Nikad ne bih ubjeđivao nekog Crnogorca da prihvati srpski identitet (Bože sačuvaj), kaže pop Gojko, a sebe definiše kao Srbina i Crnogorca istovremeno, jer to nikako ne umije odvojiti, niti bi to mogao učiniti ni za koje pare. Pravi nekakvu identitetsku “uravnilovku” između Srba i Crnogoraca, da bi što više zamutio vodu i zbunio narod.

Ovu “hermafroditsku” verziju sa imenom i identitetom koristio je svojevremeno i Momir Bulatović, naravno privremeno i iz političkih razloga, što se može očekivati i od umiljatiog popa Gojka. Zašto ne vidi kako to Njegoš, kojega često (zlo) upotrebljava, čisto i jasno razlikuje : “I čujte me, dobro Crnogorci, trag po tragu mene poginuo, da je bješe Srbin ugrabio, ako hoćah glave obrtati’” i dalje:” Što je ovo, braćo Crnogorci? I što ću vi kriti, Crnogorci. U pamet se dobro, Crnogorci, itd.” Nikad se Njegoš ovako direktno i neposredno ne obraća Srbima, već samo svom narodu, kojemu cijelim bićem pripada, kao što i njegovo čitavo djelo ima svestrano crnogorsko obilježje. Naprotiv, srpstvu i Srbima obraća se samo uopšteno i metaforično: O kukavno srpstvo ugašeno; srpskoj kapi svud ime pogibe: Srpkinja ga još rađala nije.

Litije, to srednjovjekovno orgijanje za popa Gojka su časovi iz demokratije i religije. A zar prava religija nije najintimniji odnos čovjeka sa Bogom, koji svako doživljava na svoj nacčn, kao svoju najveću tajnu. Porazna je činjenica da manje ima konflikata i nesporazuma među ateistima, a pogotovu manje ratova, nego među religioznim fanaticima svih vjera.

Ajnštajn, koji je bio ateista, prepoznao je vezu između nauke i religije kad je kazao da je nauka bez religije hroma, a religija bez nauke slijepa i dodao još i ovo: Saznanje o postojanju nečega što ne možemo prozreti, saznanje o toj manifestaciji najdubljeg umovanja i razboritosti i najveličanstvenije ljepote, koja je dostupna našem razumu jedino u najprostijoj i najelementarnijoj formi to saznanje i te emocije pokreću istinski religioznu pobudu. U tom i samo u tom značenju i smislu ja sam duboko religiozan čovjek.

Sva pisanija i priče popa Gojka i te njegove duge tirade, Što ponekad podsjećaju na govore Fidela Kastra, ti njegovi humoristički igrokazi samo su dimna zavjesa da bi prikrio pravu namjeru i narod odvratio od realnosti i istorijske istine. Sa njim smo dobili prvog tele-evanđelistu u Crnoj Gori, koji ima svoj recept za spremanje političko-religiozne papazjanije koju servira naivnom narodu.

Popularni američki teleevanđelista Oral Roberts jednom se obratio dramatično svojoj pastvi i kazao da mu je Bog poručio da će ga munjom zgromiti ako od njih ne sakupi osam miliona dolara. Naravno, oni su se poslušno i smjerno odazvali. Guslar bi na to sročio pjesmu: “Bez čobana kad je stoka glupa, pred njom vođa s rogovima stupa”. Rečeno je da bi mnogi ljudi radije umrli nego razmišljali svojom glavom.

DIMNA ZAVJESA

Besmisleno je i lažno skandiranje u horu o oduzimanju svetinja, jer to niko ne prijeti. Čitav taj kalambur je samo dimna zavjesa da se prikrije jedan jedini cilj: poništenje referenduma i vraćanje Crne Gore u velikosrpski kleronacionalni korpus. A pravoslavni Crnogorci jedino žele svoju obnovljenu i sekuliziranu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koja će djelovati u skladu sa opšte-nacionalnim interesom crnogorskog naroda i obnovljene međunarodno priznate države Crne Gore. Hoće da imaju svoj krov nad glavom i svoje pastire, a ne importovanu stranu SPC i popove od kojih su mnogi sumnjivi i izbjegli iz Bosne i Hercegovine. Crna Gora je valjda jedina država u svijetu, koja ima više popova nego advokata! SPC je iskoristila politički prevrat i metež krajem prošlog vijeka da otme sve bogomolje u Crnoj Gori i da se kao bršljan primi uz crnogorsko duhovno stablo. Ali drvo nije njeno i mora ga vratiti onome koji ga je posadio.

Kad Zakon o slobodi vjeroispovijesti stupi na snagu većina vjernika nastaviće da dolazi kao i danas u iste bogomolje, ali će to biti iz čisto vjerskih pobuda pod geslom: ” Pod vašim nebom i vašim suncem, o Crnogorci”!

Od zajedništva i bratstva sa Srbijom ništa nam dobro nije došlo. Sukobili smo se 1918, pa 1941, pa devedesetih prošloga vijeka, a evo patrijarh srpski Irinej ponovo poziva na krv i sukob. Zar nam nije dosta tih na silu stvorenih zajednica? Trebamo se upitati: dokle ćemo se sukobljavati da bismo dokazali da se volimo i da smo jedno. Zašto ne slijedimo primjer Čehoslovačke, koja se mirno podijelila i život je nastavljen bez sukoba.

Vrijeme je da Srbija već jednom ostavi svoje susjede na miru. Oni ne traže ništa drugo od njih sem to, mada bi imali puno opravdanje i razlog da traže revanšizam, posebno mi Crnogorci. Treba se samo podsjetiti užasnog zločina nad porodicom Zvicer, hiljade zapaljenih domova i stavljanje mačaka pod kotule ženama.

Istinski naum i glavni cilj MCP je da nam razvali obnovljenu državu. Zato im mi iz Amerike poručujemo: NE DAMO CETINJE!

RATOVI DEVEDESETIH I SPC

Prije trideset godina, desetine hiljada Srba je na Savskom mostu bacalo cvijeće ispred tenkova, koji su išli ka Hrvatskoj i Bosni. Rezultat se zna: dvjesta hiljada ubijenih i milioni beskućnika u rasulu razmještenih. Toga bi trebali da se prisjete neki učesnici današnjih litijati budući “Hristovi vojnici” vojvode Andrije Mandića. Volter kaže: Oni koji te mogu ubijediti da vjeruješ u apsurde, ubijediće te i da izvršis zločine.

Srbi, baš kao i pop Gojko izigravaju nevinašca, pa se pitaju: kad će već jednom da prestanu da po svijetu kruže te crne legende o Srbima. A u isto vrijeme vode protiv Crne Gore najbezočniju propagandu u zadnjih trideset godina i pripisuju nam najodvratnije gadosti, što ni pas s maslom ne bi polokao kako to narod kaže. Te optužbe su toliko besmislene i bez osnova kao kad bi neko oklevetao Jevreje za antisemitizam!

Hoće Bog nešto od ovoga naroda kad ovakve žrtve od njega traži, kaže Amfilohije. A poznato je da gotovo svuda nacionalistički patrioti uvijek insistiraju da je njihov narod, kojega smatraju fundamentalno različitim od drugih, opkoljen svijetom neprijatelja i da im jedino preostaje da se sami bore protiv svih drugih. Srpski nacionalisti smatraju mržnjom prema njima kad ih se podsjeti na genocid u Srebrnici, a istovremeno pjevaju da bi željeli da se ona još tri puta ponovi?! Mržnja je i kad im se spomene ukupno 1350 godina zatvorskih kazni koje je Srbima izrekao sud u Hagu. Uporno priželjkuju da će svijet “progutati” njihovo izvještačeno i lažno martirstvo i da će se nekako, sa Sv. Savom na čelu, dočepati “druge obale”, a iza sebe ostaviti zločine, kao kad zmija svuče košuljicu.

Bivši kancelar Njemačke Adenauer na početku svog mandata obratio se Njemcima: “Da bi se Njemačka digla iz ruina, ona prvo mora javno priznati sebi i svijetu da je nisko pala”. Tako nešto se neće dogoditi u Srbiji skorih dana!