Nesojluk epskih razmjera

Piše

Andrej Nikolaidis

Informacija da je grupa desničara (ili “ekstremista”, kako ih je okarakterisao Blic) pokušala spriječiti izvođenje predstave Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo više toga, bojim se, skriva nego što otkriva.

Najprije… “Desničar” i “ekstremista” su, kada se tim riječima pokušaju opisati ljudi koji rašire barjak na kojem piše “Pobio vas Alija, vaš balija”, tvrde da “u Srebrenici nije bilo genocida” i da je “Ratko Mladić heroj” – eufemizmi. Za takve ljude u Crnoj Gori postoji prikladan naziv – nesoj. Odnosno, još preciznije: nesoj od nesoja. Kažem “preciznije”, zato što se nesojluk rečenog nesoja ne označava kao incident, nego kao kontinuitet.

Njegov nesojluk nije nikako ex nihilo, nego je rezultat nesojluka koji se etablirao u tradiciju, pa se prenosi s koljena na koljeno. Kao što se klanje muslimana u Bosni prenijelo sa Pavla Đurišića na Ratka Mladića, a negiranje klanja kao zločina prenijelo sa četničkih sinova u emigraciji na Aleksandra Vučića, Anu Brnabić i ekipu političkih i moralnih idiota koji su prekinuli predstavu o Srebrenici.

Dakle: politika negiranja genocida u Srebrenici, koju združeno sprovode Srbija i paramoralni bh. entitet Republika Srpska nije “prepreka pomirenju i saradnji u regionu”, niti je “neprijateljska prema kulturi sjećanja”, nego je, prosto – nesojluk.

Crnogorski pogodniji od novogovora EU

Hoću vam reći: za stvari epike, pa tako i nesojluk epskih razmjera, crnogorski je kudikamo pogodniji od politički korektnog novogovora Evropske unije. Napokon (što bi rekao Bojan Tončić: “u nedostatku boljih autora, dozvolite da citiram sebe”, ovoga puta iz Mađarske rečenice):

“jezik Evropske unije približava se ne apsolutnoj nerazumljivosti, nego apsolutnoj

praznini, tački na kojoj jezik postaje antijezik, jer na tom jeziku moguće je danima govoriti

a da se ništa ne kaže, i obratno, na tom se jeziku, čak i ako se danima govori, ništa ne može

reći, taj antijezik oslikava strukturu te antidržave, koju niski duhom smatraju civilizovanom, gotovo savršenom”.

Ekstremno desni u odnosu na šta?

Zašto su nesoji o kojima je riječ označeni kao “desničari” i “ekstremisti”? Zato što su njihova uvjerenja ekstremno desna? Ona su ekstremno desna u odnosu na šta u Srbiji? Da li većina građana Srbije drži kako u Srebrenici nije bilo genocida? Da li većina građana Srbije misli da je Ratko Mladić – heroj? Misle li tako tete u vrtiću, nastavnici u školi, sijede glave u Akademiji, radnici na pokretnoj traci, mladenci i kumovi na svadbi? Misli li tako i većina članova Vlade Srbije i kabineta predsjednika Srbije, na čelu sa premijerkom i samim predsjednikom?

Ako je odgovor na ova pitanja “da”, neizbježno je sljedeće pitanje: a po čemu su, onda, momci iz Kolarca ekstremni? Po svojim uvjerenjima? Ali, zar njihova uvjerenja nisu opšteprihvaćena i sistemski uzgojena? Ili su ekstremni tek po načinu iskazivanja svojih uvjerenja? Zato što “fini beogradski svijet”, kada vidi plakat za predstavu Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo opsuje u sebi i kulturno prođe pored Kolarca, dok ekstremisti upadnu unutra i psuju na glas, pa se onda fini svijet koji dijeli njihova uvjerenja zgražava nad njihovim primitivnim načinom iskazivanja zajedničkih uvjerenja?

Što se mene tiče: jasno iskazivanje vlastitog nesojluka nije veći nesojluk od prikrivanja nesojluka.

Ako mislite da je govoriti o ekstremnim desničarima kao o nesojima – ekstremno, dozvolite da pojasnim potrebu za ekstremnom preciznošću u imenovanju onoga/onih što je/što su do juče ubijali, a i sutra će.

Kad gadosti čine nekažnjeno

Terry Eagleton piše kako su istoričara A. J. P. Taylora jednom, “kada je trebao postati članom Magdalen Collegea u Oxfordu, upitali je li istina da su njegova ljevičarska uvjerenja ekstremna. On je odvratio da jest, ali da ih se on umjereno drži”. Eagleton dodaje kako, “nasuprot Tayloru, postoje i oni koji imaju posve umjerena politička stajališta, ali ih se drže ekstremno”.

Postoje, dakle, oni koji imaju ekstremna uvjerenja ali ih se drže umjereno, kao i oni koji se svojih ekstremnih uvjerenja drže – esktremno. Ima, dalje, onih čija su politička uvjerenja umjerena, a drže ih se umjereno. Takvi znaju da je za održanje njihovog svijeta umjerenosti ponekad nužno platiti ekstremnu cijenu. Oni, takođe, znaju i da tu cijenu neće platiti oni, pa nisu spremni pljunuti na one koji će tu cijenu platiti umjesto njih. Postoje, napokon, i oni koji se ekstremno drže svoje umjerenosti. Takvi me ovdje interesuju.

Jer njihova je umjerenost stajsko đubrivo iz kojega je niklo crno cvijeće revizionizma, negiranja zločina i, konačno, sadističkog iživljavanja nad žrtvama zločina, praćenog kikotom zadovoljstva zbog vlastite “mudrosti” koja im je, drže, omogućila da svoje gadosti čine nekažnjeno.

Klovnovi zla

Zli, sadistički klovn zločina je Vojislav Šešelj, ali i Vučićev funkcioner Vladimir Đukanović, koji veli: “Srpskom narodu želim da čestitam dan oslobođenja Srebrenice. Hvala generalu Ratku Mladiću na briljantno izvedenoj vojničkoj operaciji Кrivaja 95”.

Klovn zla je i (Marko Perković) Thompson, taj guslar ustaškog bašibozuka, kojem je malo seirenja nad leševima Srba koje nosila Neretva, nego je još i uvrijeđen riječima onih kojima se njegov nesojluk gadi.

Znate ono: sve što je potrebno da zlo pobijedi jeste da dobri ljudi ne učine ništa da ga zaustave. Ljudi koji su toliko “dobri”, “fini” i “umjereni”, da se ne bi željeli ogriješiti o zlo time što će ga nazvati zlom, oni koji su za kompromis i pomirenje sa zlom, oni koji će, da ne bi direktno osudili nacionalizme koji su počinili Srebrenicu i Jasenovac, “principijelno osuditi svaki nacionalizam”, nisu oni koji ne čine ništa da zlo zaustave. Oni su prva i posljednja linija negiranja zločina. Iz njihove “umjerenosti” zlo crpi svoju ekstremnu snagu.