Nova neprijateljska ofanziva u najavi

Piše

Milorad Nikčević

Kad bismo se koristili rječnikom NOB tradicije, sve nasrtaje na Crnu Goru posljednjih godina nazvali bismo neprijateljskim ofanzivama, koje sprovode strani zavojevači i okupatori, potpomognuti petokolonašima, kvislinzima i domaćim izdajnicima. Budući da se uz moje ime u četničkim i kriptočetničkim glasilima u Crnoj Gori redovno vezuje etiketa “režimski intelektualac”, iako u Crnoj Gori ne živim već duže od pola vijeka, iako sam sva naučna zvanja i građanski ugled stekao izvan Crne Gore, iako sam o ovoj vlasti ne jednom, zabrinut za budućnost moje postojbine, iznosio iznimno oštre sudove, i uprkos tome što sam Crnoj Gori posvetio sav svoj naučno-istraživački rad, ne dobivši i ne ištući nikad od nje niti kakvu prigodnu zahvalnicu, a kamoli državna priznanja, kakva sam priskrbio u zemlji u kojoj živim, to tim prije imam i slobodu, ali i moralnu obavezu, da onima koji tako masno lažu, saspem istinu u lice.

Potreba za NOB terminologijom sve više se javlja potonjih mjeseci budući da su se protiv Crne Gore urotili poštovaoci i izvršioci bjelaško-četničke ideologije. Kao što su neki ekonomski teoretičari tvrdili da se u ekonomiji ciklično javljaju tzv. “Kondratijevi talasi” koje prati recesija i globalna ekonomska kriza, tako i mi možemo uviđeti da se od 1918. godine naovamo gotovo svakih trideset godina javi po jedna opasna manifestacija velikosrpskoga udara na Crnu Goru. Godine 1918. bjelaši su po instrukcijama Aleksandra Karađorđevića i Nikole Pašića pokušali izvršiti potpuno crnogorsko uništenje; potom su od kraja 1941. do druge polovine 1944. godine četničke horde pokušale završiti proces započet Podgoričkom skupštinom, da bi 1989. godine Crna Gora ponovo postala srpska “prćija”.

No, nijedna od tih ofanziva nije uništila Crnu Goru. S velikim ožiljcima, s velikim traumama, iz tih ofanziva izlazila je kao pobjednica. Od kraja 2019. godine, do potonjih dešavanja u vezi s hapšenjem Joanikija Mićovića otpočeo je novi, fanatični udar na našu zemlju. Kao i u toku prethodnih udara koje su sprovodile bjelaško-četničko- miloševićevske formacije, i ovaj udar dirigovan spolja, ima dosta pristalica unutar Crne Gore. Kao “ideološki lijepak” u ovome slučaju poslužilo je u pravoslavlje uvijeno jeretičko svetosavlje srpske crkve i njezino sveštenstvo koje u najvećem dijelu nije rođeno u Crnoj Gori.

Oko platforme “ne damo svetinje” i “ugroženosti srpstva” okupile su se sve srpske partije kod nas, svi prosrpski i procrkovni mediji, kulturne i nevladine organizacije, ali i biznismeni koji naginju Beogradu. Podmeću lažne vijesti, glume progonjenu žrtvu, manipulišu pravom jednako dobro kako manipulišu istorijom. Nego, vjerovatno bi ovaj dobro koordiniran novi udar na Crnu Goru ostao i ležao na radikalnome polu crnogorskoga društva i politike koji bi se u bunilu velikodržavlja sam od sebe urušio poslije nekoliko mjeseci, da mu u pomoć nijesu priskočile neke “građanske” partije, organizacije, mediji i pojedinci koji ne vide i odbijaju da vide radikalizaciju ravnogorstva zbog svoje fiksacije Milom Đukanovićem i DPS-om.

U prvome redu tu mislimo na političku partiju Demokratska Crna Gora, ideološki izdanak najretrogradnijih političkih snaga u modernoj povijesti Crne Gore, i tzv. “nezavisni” medij Vijesti. S jedne strane, Aleksa Bečić i njegova partija uviđevši da Demokratski front korišćenjem radikalske, četničke, militantne i zilotske propagande ulazi u njihovo biračko tkivo i postaje politička perjanica broj jedan, glasačkog rezervoara koji kontroliše Amfilohije Radović, brže-bolje je priskočio da nasadi novu demagošku platformu. Ovoga puta to nijesu “pobjede, a ne podjele”, niti “naš Aleksa, magistar” i “vreća brašna, aj polako”, već novi hibridni populistički eksperiment u kome korišćenjem pseudoantinacionalističke propagande Aleksa Bečić i njegove junoše daju izuzetnu fuziju velikodržavnom nacionalizmu srpske crkve.

Koliko je skaredan marketing omladinaca koji su izašli iz miloševićevskog SNP-a, pokazuje pokušaj fingiranja građanske priče patetičnim snimcima i izjavama koje ne poznaju nikakvu održivu logiku. Demokrate se kao tobožnja građanska stranka protiv Đukanovića bore, ni manje ni više no s Ristom Radovićem i njegovom popovštinom (ponovo izraz iz komunističkog nasljeđa), a njihovi poslanici se umjesto na radnome mjestu u skupštinskim klupama, đe primaju po 2.000 eura ne dolazeći na posao, sekaju s policijom u prvim redovima velikosrpskih okupljanja koja su ugrozila epidemiološku sliku u Crnoj Gori.

Zasigurno je onaj dio crnogorskih građana koji je nasio na kvazigrađansku demagogiju Alekse Bečića uvidio posljednjih dana da je Bečić samo obrijani predstavnik jedne bradate ideologije. Niti karmin može uljepšati škrbava usta, niti se iz Milošećevićeva skuta može iznjihati građanski demokrata.

S druge strane, jednako perfidnu igru već nekoliko godina igraju dnevne novine Vijesti. Taj nekadašnji simbol crnogorskoga otpora velikosrpstvu i politici Slobodana Miloševića koji je okupljao najbolje novinare, sada se pretvorio u latiničnu ekspozituru Amfilohija Radovića. Vijesti, kojima je isti Amfilohije nekad branio da dolaze da izvještavaju s njegovih okupljanja, danas od njegovih popova prave idole nacije. Samo zato što je neko iz vlasničke strukture proračunao da je to “jedini način da ovi odu”. Platforma “samo da ovi pođu” pobijedila je 1989. godine, pa se Crna Gora narednih deset godina nalazila u onome što je Slavko Perović nazivao ropotarnicom istorije. Taj crni đavo, odnosno sotona, s kojim su Vijesti danas napravile “nju dil” kako bi srušile Đukanovića zasigurno se neće povinovati “građanskoj” Crnoj Gori, kako tvrde njihovi kolumnisti, novinari i prvaci. Nije, gospodo iz Vijesti, Gojko Perović to novo lice crkve.

Gojko Perović je prefigani seljački prevarant koji podilazi narodu s govorancijom koju puk želi da čuje. Taj pseudomarksistički model novoljevičarske retorike koja je polako zapljusnula dio mlađih popova i izlivi “građanističke retorike” nijesu ništa drugo do dio taktike kako što više uništiti svaku crnogorsku osobenost. Između Gojka Perovića i Amfilohija postoje brojne razlike – Gojko je mlađi, prijemčiviji, obazriviji, aktivniji i elokventniji, ali je što se tiče ideologije i mračne misije koju obavlja, potpuno identičan svojemu mitropolitu. Zato i jeste izabranik svojega mitropolita!

Viđelo se to, uostalom, jasno i tokom pandemije, kad je u autorskome tekstu mudrijašio o bezvirusnosti pričesne kašičice, dok je samo nekoliko stotina kilometara śevernije jedan episkop SPC umirao u bolničkoj postelji kao žrtva ubilačke prakse SPC, kojom su ugrozili živote ne samo svojega sveštenstva, već i brojnih vjernika, a posljedično i cijele države.

Ko je pažljivo slušao najnoviji istup Joanikija Mićovića, jasno je mogao razabrati njegove poruke s gotovo doslovnim značenjem koračnice “Sprem’te se, sprem’te!”. Ko je, pak, između redova pročitao njegovu poruku da će “pametni ljudi dobiti našu podršku” da vladaju Crnom Gorom, jasno je mogao dokučiti da se priprema ofanziva Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa koji će činiti crne mantije i crvene kravate, uz artiljerijsku podršku medijskog koncerna Vijesti, čiji su vlasnici četničkom pokretu “pristupili ’45.” pa grabe da što ubjedljivije svoju pravovjernost dokažu ravnogorskome štabu. Na čast im! A crnogorskoj vlasti na pamet!