Osvrt na Lazine nakon 73 godine: Grijeh i grešnici

Piše,

Svetozar Pejović

Julske su žege izagnale iz kuće sve što je moglo izaći da na Zetu potraži rashlađenje. Svi su već požnjeli i spremili u stromnice ovogodišnju žnjetvu đe će čekati vršidbu. Godina je 1944. ratna i nesigurna, ali kraj rata se nazire. Pojedinačni pucnji sa Slatine ili Zagarača i Zagrede, sve se više primiču Bjelopavlićima. Lugovima i seockim putevima oko Danilovgrada bilo je vidljivo nekakvo kretanje, pogotovo u večernjim satima, onako po hladovini. Jedne večeri viđena je grupica ljudi, od kojih su neki bili naoružani, kako ‘ita put Zete, u pravcu Odžine Male i Kamenja Purenovića. Začula se neka graja i psovke. Sve je brzo utihnulo i noć je opet bila ona julska: vrela i tiha, onako kako biva u julu. Niko ništa nije slutio da se dogodilo nešto što će promijeniti život u Bjelopavlićima.

Te iste noći, negdje pred osvit zore, Petar Matov, čija je kuća uz samu džadu pokraj gornje bistige u Grliću, čuo je viku, psovke i udarce kundacima i jauke nekoga koga je sprovodila naoružana grupa nepoznatih ljudi. Nije znao što se događa, tek je kazao kako se iz kuće Mirete Petrova Đurovića čula kuknjava i plač ukućana, nakon što je pomenuta grupa zamakla put Ćurioca. Toga dana niko nije došao na Zetu. Sve je obuzela neka zebnja i strah da se događa nešto strašno. Brzo smo doznali da su nekoga iz Glavice neki ljudi nagovorili da ih poveže sa partizanima i da ih dovede do lađe na Zetu. Bila je to prevara koja je dovela do mladića iz pozadinske organizacije Skojevaca, koju su sproveli četnici iz ovog dijela Bjelopavlića. Razjašnjena je tajna vike i tučnjave od prethodne noći. Poveden je Drago Mirčetin Đurović, mladi gimnazijalac, navodno, i Skojevac.

Zaređala su, odmah iza toga privođenja – hapšenja mladića iz Grliaća: Radisava Jakovova, Milivoja Radovanova Simonovića i mlade Milke Ćipović zvane Mrvica. Nakon par dana uhapšen je Petar Milov Marković, otac petoro djece, za kojim je ostala, osim žene Milice i ostarala majka Kića. Posljednji Grlićanin kojega su uhapsili bio je Jagoš Lazov Pejović, koji se bio sklonio na vrijeme ali se vratio zbog najava da se može nešto dogoditi njegovoj porodici: majci Veliki i troma maloljetne djece (bio je udovac). Po selu je prošao glas da je svoje suseljane imenovao Drago Mirčetin kao saradnike i aktivne sudionike pozadinske organizacije. I ne samo njih već i još neke sa teritorije Ćurioca i Sladojeva Kopita. Čuli smo da su četnici prema pozatvaranima provodili krvave istrage: mučenja, prijetnje i ponižavanja. Posebno su bili okrutni prema onima koji nijesu progovarali.

Drago Mirčetin se dugo držao i podnosio strahovita mučenja. Pričali su to po izlasku iz Musovače preživljeli zatvorenici. Lično sam doznao od tadašnjeg omladinskog rukovodioca Vasa Perišina Đurovića kako je izgledao Drago Đurović ono veče kada su njega doveli kao osumnjičenika na saslušanje. Pričao mi je da je Draga zatekao u prostoriji gdje su ga stavili prije saslušanja. Drago je ležao u jednom ćošku umotan u šatorsko krilo. Nije se pokazivao ali se vidjelo da je sav u krvi i ranama. Malo je otkrio lice i rekao mu je da je zbog velikih muka i strašnog mučenja rekao sve što je znao. Vaso je tada pripremio svoju odbranu. Bio je nešto prije ovih događaja isključen iz organizacije jer je odbio neko izvršenje što mu je uzeto kao oslobađajuća presuda.

Sve o strijeljanju rodoljuba je uglavnom poznato pa o tome nećemo ovdje ponavljati. Drago Mirčetin međutim nije bio na popisu za strijeljanje. Oslobođen je nakon strijeljanja i pušten navodno kao svjedok optužbe što danas zovu “Svjedok pokajnik“. Doznalo se da je prebačen kući i da se o njemu brinu njegovi roditelji. Selom se “šuškalo” kako mu se sprema osveta kao izdajniku i špijunu. Znam za neke iz porodica strijeljanih, koji su čekali da izađe iz kuće pa su provocirali njega i porodicu povicima, dozivanjem, pjevanjem nekih pjesama, psovali i vrijeđali ne samo njega već cijelu porodicu. Meni je kao djetetu bilo zabranjeno da se družim sa svojom vršnjakinjom Jagodom, Dragovom sestrom, vrlo dragom i pametnom djevojčicom. Išli smo zajedno u školu ali nijesam smio sa njom progovoriti niti sa njezinim bratom Vojislavom. Niko od njih toga ljeta nije dolazio na Zetu. Svi su bili kao u nekoj izolaciji ili bojkotu. Inače smo bili u kumstvu sa porodicom Đurović na što nas je često upozoravala moja baba Velika, Jagoševa majka koga je navodno Drago prokazao, i koji je bio strijeljan. Žalila je sina Jagoša, ali nikako nije prihvatala da je za smrt njezinog sina kriv Drago Mirčetin. Upozoravala je mojeg starijeg brata da se kloni tih koji su huškali na osvetu i slično.

Ubrzo je došlo do oslobođenja. Njemci su se povukli a sa njima i veliki broj crnogorskih četnika. Sada je nastala velika opasnost da će neko upasti u kuću i ubiti Draga. Međutim to se nije dogodilo zahvaljujući nekolicini razumnih ljudi suseljana koji su pomogli da se u prvim danima nesigurnosti Draga skloni i sačuva mu život. Slušao sam tih dana razne priče i nagađanja. Bio sam pomalo na strani onih koji su za osvetu. I dalje nijesam želio nikakav kontakt sa njihovom kućom. Žalio sam oca ali mi nije bilo jasno što se sve tu događa. Došlo je do odvođenja Draga Đurovića u Podgoricu na suđenje. Sud je izrekao svoju oslobađajuću presudu i Drago je uskoro došao kući. Tu su seljani Grlića bili podijeljeni. Mlađi su bili protiv takve presude dok je nekoliko starijih osoba, koje je predvodio Jakov Tucov (sin Radisav mu je strijeljan), Periša Đurović, Radivoje Ćirakov, Murat Simov (sinovac Milivoje mu je bio strijeljan), i nekoliko uglednih žena tražilo da se sudska presuda poštuje i odustane od svih provokacija. Bilo je veoma teško smiriti uznemirene mladiće. Međutim došla je do izražaja sloga među porodicama i obuzdani su oni najglasniji. Vrijeme je učinilo svoje i sve je više sazrijevalo uvjerenje da je Drago Mirčetin Đurović bio velika žrtva i mučenik, osuđen sa svih strana, bilo poraženih bilo pobjedničkih vojski. Pa na kraju kraja treba biti jasno i to da je i njega neko prokazao. Drago nije mogao podnijeti tolike muke koje je podnosio. Bio je jednostavno dijete koje je moralo iznijeti toliki teret odgovornosti, muka i progona savjesti da je sve moralo rezultirati slomom i rušenjem svijeta kojega je on sebi zamišljao prema uvjerenju koje je stekao kroz djelovanje u pokretu otpora.

Tužno je kako se sudbina poigrala sa jednim dragim mladićem. Imao je odlične ocjene u gimnaziji. Hvaljen je bio kao drug i prijatelj i bio drag gost u svakoj prilici među suseljanima. Ono što je od njega ostalo samo je za žaljenje, a bio je kriv bez krivice. Govorilo se i pisalo jako puno o zločinu i tragediji na Lazinama. Ovu tragediju je, kako ja sa distance vidim, zatamnila osuda mladog čovjeka koji je podnio tolike muke, na račun skoro praštanja četničkom pokretu i njegovim vođama. Činjelo nam se da bi osvetom nad ovim djetetom mogla biti zaboravljena Musovača i Mlaka u kojima pogibe cvijet bjelopavlićke ravnice. Ne znam kakav je kraj imao Drago Mirčetin, ali bih bio sretan kada bi bio Drago živ pa da mu mogu reći: Drago, molim te oprosti tvom Svetozaru Jagoševu – Senju. Oprosti Drago!