Ponovo prijeti tranzicija iz demokratije u fašizam

Piše

Andrej Nikolaidis

Pred nama je 2019.

Kako će ona izgledati?

Pitanje Balkana je, takoreći, no brainer. Ko se na Balkanu kladi na najgore, siguran je pobjednik. Ozbiljnje kladionice takve opklade, uostalom, ni ne primaju. Na Balkanu je sve šibicarenje, pa i pesimizam, stav koji drugdje nije lišen mudrosti i otmjenosti.

Ovdašnja tranzicija neće okončati ni u 2019, niti bilo koje druge godine. Da bi se adekvatno objasnila tranzicija, vjerujem, potrebno je uvesti novi teološki pojam.

Walter Benjamin je tvrdio da je kapitalizam nemoguće razumjeti ako se ne uzme u obzir da je on religijski kult, “možda najekstremniji koji je ikada postojao”. Benjamin je upozorio da je kapitalizam čitavu godinu pretvorio u vlastiti vjerski praznik, jer u slavljenju kapitalizma nema prekida.

“Treba uporediti svetu ikonografiju raznih religija i onu s novčanica različitih zemalja; uočiti duh koji govori kroz njihovu ornamentaciju”, pisao je veliki jevrejsko-njemački mislilac, još 1921.

Kapitalizam je religija, svedena na kult

Potom: “Kapitalizam je religija svedena na čist kult, bez dogme. Kapitalizam se razvijao parazitski na tijelu zapadnog hrišćanstva – ne samo kalvinizma, već, kao što bi trebalo pokazati, i ostalih ortodoksnih hrišćanskih struja – tako da je na kraju istorija hrišćanstva postala istorija njegovog parazita – kapitalizma”.

U međuvremenu se parazit proširio i na druge religije: postao globalan, kako bismo danas rekli.

Divni čovjek i vrsni teolog Boris Gunjević, koji danas studente ne uči u Hrvatskoj, gdje za njega nije bilo mjesta, nego na Cambridgeu, stoga kao dužnost, kao moralnu obavezu hrišćanske teologije vidi borbu protiv kapitalizma.

Tranzicija je proces uvođenja u kapitalistički kult. Taj je proces nasilan, krvav, ogavan i dug. On je kult varijacija/negacija onoga što katolicizam definiše kao čistilište – vrijeme-prostor u kojem duša koja može dospjeti u Raj, no za to još uvijek nije spremna, treba biti očišćena.

Tranzicija je prljalište. Tranzicija treba obezbijediti da meso koje još uvijek nije dovoljno prljavo za pakao to i postane; tranzicija u pakao treba ugurati i one koji ga, nekoć, nisu zaslužili.

Neka vas ne zavara prividno sekularna priroda tranzicije: još je Carl Schmitt primijetio kako su svi savremeni pojmovi političke teorije (Schmitt zapravo kaže “teorije države”) tek sekularizovani teološki pojmovi. To Schmitt piše u svojoj Političkoj teologiji godine 1922, upravo kao odgovor na Benjaminov esej Prema kritici nasilja koji, opet, ne bi bio moguć bez njegovog uvida o religijskoj prirodi kapitalizma.

U 2019. možete, to vam hoću reći, očekivati još tranzicije u njenoj punoj snazi i odvratnosti. Još pohlepe koja će biti predstavljena kao vrlina, još legalne krađe, još nepravde koja će biti proglašena prirodnom i nužnom za razvoj, napokon i još nacionalizma, jer svi partikularni nacionalizmi uspješno rade za univerzalni kapitalizam. Možete očekivati i još rasprava o prošlosti, jer: budući da je naša budućnost određena, budući da iz tranzicije nema izlaska osim u još gore, mi gajimo potpunu nezainteresovanost i prezrenje prema vlastitoj budućnosti. Sve što nam je preostalo je borba za reinterpretaciju kolektivne prošlosti. Koja, kako god je ispripovijedali, vodi ravno u tranziciju.

Godina europskih izbora

Nova 2019. je, takođe, i godina evropskih izbora.

I evropska 2019. mogla bi biti godina tranzicije: iz demokratije u fašizam, još jednom. Pobijedi li na izborima desnica, Evropa bi se mogla naći tamo gdje je Jugoslavija bila 1991.

Doista: ovo što se dešava u Evropi već smo vidjeli u svojoj kući, devedesetih. Uspon populizma, odbijanje globalizacije ne u ime univerzalnih vrijednosti nego u ime svinje nacionalizma, “islamsku prijetnju” (“zelena transferzala”), mržnju prema Sorosu kao personifikaciji “zavjere zlih Jevreja”… dopunite listu.

Bude li 2019. tako, otac takve Evrope neće biti ni de Gaulle ni Adenauer, još manje Kojéve: njen istinski otac biće Slobodan Milošević.

Još jednu važnu stvar koju vidimo u današnjoj Evropi već smo vidjeli devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije: nedovoljan, neadekvatan odgovor intelektualaca.

Većina današnjih “progresivnih” evropskih glasova jasna je u osudi dolazećeg fašizma, a slijepa na činjenicu da fašizam nije suprotnost kapitalizmu: naprotiv, fašizam je model funkcionisanja kapitalizma suočenog sa ozbiljnom krizom. Tako je bilo i kod nas: bilo je onih koji su ustali protiv fašizacije društva – vječno im hvala na tome. No koliko je bilo onih koji su upozoravali (da, bilo bi uzaludno, ali ono što je uzalud rečeno daleko je vrjednije od onoga što nije rečeno) mase da njihov nacionalizam ne vodi ka većoj državi nego ka više kapitalizma, da će topovi koje su usmjerili na susjedove gradove raznijeti tvornice u kojima rade, da je nacionalna zastava tek krpa na vjetru što sablasno zavija dok se provlači kroz ruševine proizvodnih hala?

Odličan je trenutak (a koji nije?) i da se prisjetimo poruke Maxa Horkheimera: onaj ko nije spreman kritički govoriti o kapitalizmu, neka ćuti i o fašizmu.