Šta će nama Univerzitet?

Piše
Dr Tijana Todorović, članica Savjeta i koordinacionog odbora GI 21. maj

Od kad je Crnu Goru obuzela groznica preduzetništva i “slobodnog” pozicioniranja na tržištu u kombinaciji sa Bolonjom, nakalemljenim na ionako labav obrazovni sistem ušli smo u fazu ekonomskog “preporoda” bez pokrića. Relaksirano obrazovanje, koje počiva na skupljanju bodova i simpatija i bez puno unošenja u suštinu, dovelo nas je do tačke pucanja. Iako sam pobornik ideje da se svaki pojedinac usmjerava spram svojih sposobnosti, (isključivo sposobnosti a ne ambicioznih roditelja), neki temelji ipak moraju postojati. U posljednje vrijeme pozivamo se na razne misije i vizije, velike ideje koje pokrecu svijet, kao što vidimo u praksi, to su sve prazne populističke i veoma opasne priče.

Da ne bi za ovo stanje isključivo krivili devedesete i dešavanja u posljednjih 30 godina, napomenuću da je Crna Gora, posljednja republika Jugoslavije koja je dobila Univerzitet. Namjerno kažem dobila, jer su se Crnogorci odupirali toj ideji pod izgovorom “ne treba nam”. Tako je Crnogorcima 1974. godine na silu podignut Univerzitet Veljko Vlahović. Da je obrazovanje u Crnoj Gori nekada bilo važno, u prilog govori i Školski zakon, Pravila o dužnostima nastavnika i Učevni plan iz 19. vijeka, kao i osnivanje Đevojačkog instituta. U siromašnoj kraljevini Crnoj Gori itekako se umjela
prepoznati izuzetnost govori činjenica da je Kralj Nikola bio jedini državnik sa ovih prostora koji je obezbijedio Nikoli Tesli kakvu takvu stipendiju.

Tokom Drugog svjetskog rata, naš najškolovaniji kadar je ginuo u narodno-oslobodilačkoj borbi i učestvovao u izgradnji i obnovi institucija širom Jugoslavije. Napredni kadar je nažalost ostajao u naprednijim sredinama od Crne Gore, što je i dovelo do pobune protiv izgradnje škola u periodu nakon rata. Dok su u posljednjih trideset godina, vodeća mjesta u našem obrazovnom sistemu preuzeli stranci nametajući i svoj jezik i kulturu, ljudi koji su pokušavali da urade nešto po tom pitanju, gotovo uvijek su bili sklanjani sa strane, pod onom čuvenom rečenicom – pusti, ne talasaj, nije vrijeme.

Vrijeme je odavno prošlo, jer ljudi koji danas čine vlast su proizvod tog vremena i mi ne možemo isključivo njih da krivimo za ovo što nam se dešava. Moramo da krivimo sebe, jer smo dozvolili da nas neko drugi uči o tome koliko smo mi nevažni. Da smo toliko nevažni zar bi toliko bilo pohlepe oko našeg jezika, pisaca, slikara, kulturnih spomenika? Mi ne bismo danas bili u ovako lošoj situaciji da smo ranije vodili računa o obrazovanju, kulturi i institucijama. Dok god nemamo institucije ne možemo da očekujemo da imamo bilo kakvu bolju situaciju. Danas nam politiku kroje kupljene, plagirane diplome i to su fakti, a naša javnost i dalje to prihvata i ne shvata ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo.

S obzirom na ovu činjenicu i na aktuelna dešavanja u prosvjeti i na univerzitetu sad svi s razlogom slobodno možemo reći “Šta će nam Univerzitet”. Ovakav nikome ne treba, a sve slabosti jednog društva, politike i sistema se ogledaju u dešavanjima na Univerzitetu, kako ona od prije par godina koja su otkrila sve slabosti aparata, tako i ova skorašnja koja su pokazala sve slabosti kadra.

I da ponovim, dok god neka država ima svoju kulturu i jak obrazovni sistem koji će to da njeguje, ona ima i svoje granice i svoj suverenitet, svoj DNK koji se prenosi sa generacije na generaciju. U Crnoj Gori veliki je problem što je crnogorska kultura marginalizovana, a za to smo mi krivi. Ne zaboravimo da su već stasale generacije koje ništa ili jako malo znaju o sopstvenoj kulturi. Bez čvrstog temelja se kuća ne može izgraditi a kamoli zdravo društvo i država.