Suze sina razmetnoga

Piše

Đorđe Šćepović

Jer ovaj sin moj bješe mrtav, i oživje,

i izgubljen bješe, i nađe se.

i stadoše se veseliti“

po Luki

Nakon što je vjerujuća pastva u okićenim automobilima, poput divljih plemena Amazonije koja u transu jure u susret novome poglavici, pohitala na doček novoizabranog mitropolita Srpske crkve u Crnoj Gori, u hramu se zbio pravi pravcati spektakl. Nego, prije centralnog događaja večeri, kao uvertira desio se ulični performans veselih pravoslavaca. Kako je vjerujući srpski narod u Crnoj Gori svim svojim bićem posvećen drevnoj hrišćanskoj tradiciji – od plivanja u hladnoj rijeci do vozikanja ulicama gradova – tako i ovaj skeč nikog nije iznenadio. Obučeni u tuđe zastave i s tri vjerujuća prsta koja guraju u oči nevjernicima, štovaoci Ratka Mladića i Isusa Hrista protutnjali su podgoričkim ulicama. Prizor Tomislava Gotovca koji nag trči centrom Zagreba, ništa je u poređenju s kolonom vjerujućih vozača koji trče u zagrljaj novome mitropolitu. Obnaženi do kosti, mrzitelji svakog drugog svijeta, osim srpskog, neodoljivo liče na rulju koja je između Isusa i Varave izabrala ovog drugog. I jednima i drugima hrišćanstvo je potpuno strano. Zadojeni primitivizmom i mržnjom prema svemu što se razlikuje od ideološke matrice na kojoj su podignuti, lažni hrišćani dostojna su čeda nedostojnih sveštenika.

Sve je u Crnoj Gori danas nadrealno. Od nekada najservilnijih novinara Javnog servisa, koji su u međuvremenu spoznali Boga, pa danas na internet platformama tragikomično uzvikuju Dostojan! sa sve prijetnjama Irineju Bačkom, do onih koje je bivši režim udomio i zbrinuo te sada svoju odanost novim vlastima dokazuju što glasnijim i uvjerljivijim odricanjem od svega čemu su do juče pripadali. Ono što najviše para oči i uši je mersoovska ravnodušnost crnogorske javnosti. Kao da nije dovoljno što je bivša vlast decenijama izdašno finansirala akademiju nauka i umjetnosti koja je sve što je činila činila na štetu Crne Gore, ovih dana je rođendan te institucije proslavljen na sva zvona, uz prisustvo novih dobrotvora. CANU je konačno dobila sponzore čije su ideološke pozicije identične njezinim. Stoga, nije nemoguće da će se nakon odlaska s vlasti u redovima akademika naći i aktuelni premijer, a možda i ministarka četiri resora koja je svoju akademsku karijeru izgradila promocijom šovinizma na društvenim mrežama. Štoviše, to bi bilo sasvim prirodno, budući da ako zanemarimo par časnih izuzetaka koji su tamo zalutali, u toj i takvoj akademiji drugačijima i nije mjesto.

Nakon svečanosti u Akademiji, premijer i njegova svita obreli su se u Hramu. Zar to nije logičan put? Od CANU do Hrama, i obrnuto. A u Hramu igrokaz kojeg se ni slavni dramaturg Dragan Koprivica ne bi zastidio. Suze sina razmetnoga u nekoliko slika. Čuvena biblijska parabola o grešnom sinu, koja je Ivanu Gunduliću poslužila za poemu Suze sina razmetnoga, postavljena je u Hramu! Zdravko u suzama ište oprost od Joanikija! Mada je priroda grijeha u Novome zavjetu i Gundulićevoj poemi donekle drugačija, ne treba cjepidlačiti. Zdravkove suze potiru sve razlike u interpretacijama. Ono što bi možda moglo osporiti vjerodostojnost komada je činjenica da je Zdravkov duhovni otac Nikodim Bogosavljević (zbog prelesti najuren iz Srpske crkve), a ne Joanikije Mićović. Ali, Joanikije Mićović je svetu tajnu krštenja primio u Makedonskoj pravoslavnoj crkvi, i to kao odrastao čovjek. A ako imamo u vidu da Makedonska pravoslavna crkva nije priznata od strane Srpske crkve čiji je Mićović episkop, lako ćemo zaključiti da ni Bogosavljević ni Mićović nijesu baš očevi za primjer? Što će reći: Kojeg god oca Zdravko razmetni da izabere, prelest mu ne gine.

Ukratko, priča je sljedeća: Uplakani bludni sin traži oprost od svoga oca, uz obećanje da će biti dobar i da će potpisati Ugovor koji je samo nekoliko dana ranije odbio da potpiše. Otac oprašta i nalaže slugama: Dovedite tele ugojeno te zakoljite, da jedemo i da se veselimo! I onda se svi skupa vesele uz velikosrpske hitove. Osim sina razmetnoga, pored oca su za trpezom i sinovi koji se nijesu odmetnuli. Kraj.

A da na scenu izvedemo i Fausta koji potpisuje ugovor s Nečastivim? Tek onda bi komad izgledao tačno i uvjerljivo. I nije li upravo to svrha teatra – povjerovati u viđeno?