Svi ćemo popušiti. Evo zašto

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Znamenita replika iz „Duška Dugouška“ koja glasi: „On ima pet minuta škole i veliki odmor“ savršeno objašnjava moj obrazovni profil.

Diplomu sarajevske Prve gimnazije (koju su, ako me sjećanje služi, pored Iva Andrića i Miljenka Jergovića pohađala i čak tri od sedam sekretara SKOJ-a) poslali su mi poštom, kada je to rat dopustio.

Za fakultet nisam imao ni para ni volje. Na Univerzitet Crne Gore nisam nogom kročio; moguće je, međutim, da sam nekoliko puta kupio hamburger u kiosku sa pogledom na neku od zgrada koje pripadaju toj instituciji.

Što je OK. Ja sam pisac. Ne postoji škola za pisanje. U umjetnosti pisanja svako je autodidakt.

Na zapadnim univerzitetima, kažu mi oni koji su tamo svraćali ili predavali, i dalje djecu uče bajatim postodernističkim/poststrukturalističkim forama.

Borges je tvrdio, parafraziram, kako se moramo složiti da je njemačka kultura za svijet važnija od kulture, recimo, Gane.

Ne moramo. I ne samo da ne moramo, nego se ne smijemo složiti.

Na Yorke-u u Torontu mog su brata učili da je tvrditi kako je Bachova muzika vrjednija od afričkog folklora kulturrasistički iskaz. Bolja u kojim parametrima? Ko postavlja parametre? I u kojoj mjeri su ti parametri proizvod kolinijalnih zločina i, recimo, privilegije bijelih heteroseksualnih muškaraca?

Na temeljno amerikaniziranim evropskim univerzitetima djecu uče da ne postoji istina, tek pluralizam istinâ, te da, samim tim, ne postoji ni istorijska istina. Istorija je naracija, fikcija. Neke stvari se jesu zbivale, ali način na koji ćemo te stvari povezati i interpretirati rad je ideologije i pitanje moći.

Budući da je sve relativno, šta je, ko je arbitar, šta je središte koje na okupu drži decentralizovani i temeljno relativizovani svijet? Odgovor: slobodno tržište. Zanimljivo: slobodno tržište je izuzeto iz sveopšte relativizacije; ono se prodaje kao apsolutna vrijednost u svijetu u kojem, tvrdi se, apsolutnih vrijednosti nema. U svijetu u kojem se u svemu pronalazi zagađenost ideologijom, slobodno tržište je, navodno, nadideološka instanca. Vraga: tek ono je brutalni rad ideologije koju, sa sve manje uspjeha, perpetuira cjelokupni sistem.

Problem je, jasno, u tome što je i slobodno tržište fikcija, što ni ono, kao ni apsolutna, univerzalna umjetnička vrijednost i istina – ne postoji.

Šta da vam kažem… Od svih fiktivnih stvari, ekonomija je najfiktivnija.

Primjer prvi. Svijet ne pokreću ideje, nego novac. Da: novac je simbolička funkcija. Novac ne postoji. Da: svijet pokreće ono što ne postoji. U svakom slučaju, ne postoji u najmanju ruku otkako je 1971, pod Nixonom, Amerika ukinula zlatnu podlogu dolara. Tada je, zapravo, novac prešao u svijet ideja. Pa bi bilo pravo reći kako svijet pokreće jedna ideja: a to je ideja novca.

Budući da od 1971. nema utemeljenje u bilo čemu opipljivom, dolar postoji zato što Amerika tvrdi da postoji, a ostatak svijeta je prisiljen da se sa tim složi.

Ovaj svijet je lud. Lacan je tvrdio da prosjak koji tvrdi da je kralj nije luđi od kralja koji tvrdi da je kralj. Zašto je to rekao? Zato što je kralj – kralj samo zato što on tako tvrdi, a podanici se slažu. Kralj je tek simbolička funkcija. Identifikacija sa vlastitom simboličkom funkcijom je put u ludilo.

Iz toga proizilazi da prosjak koji nema centa a tvrdi da je bogat nije luđi od zemlje koja tvrdi da je najbogatija na svijetu. Razlika je u tome što ta zemlja, za razliku od prosjaka, ima nuklearno oružje.

Primjer drugi. Osnovni princip po kojem funkcioniše finansijsko tržište je – proroštvo.

Još otkako je Nixon, rekoh li, 1971. ukinuo zlatnu podlogu dolara, finansijski kapitalizam nije vezan za bilo šta opipljivo i tvarno.

Wall Street je globalno proročište. Jedini posao sveštenstva Wall Streeta je da pokušaju proreći: koliko će neka kompanija vrijedjeti u budućnosti. Na osnovu tog proroštva donose se odluke „kupuj“ ili „prodaj“. Vrijednost kompanije, uključujući tu i one najveće – prije svega onih najvećih – ne počiva na ničem, rekosmo, opipljivom i tvarnom. Nije bitna bivša ili sadašnja vrijednost. Bitno je samo koliko će vrijedjeti sutra. A o sutra se ne zna: o sutra se proriče.

Kada je u decembru 2001. propao globalni gigant Enron, prodat je za doslovce – sitniš za kafu i cigare. Samo godinu dana ranije, njegova vrijednost na berzi iznosila je 65 milijardi dolara. Nakon sloma berze u jesen 2008, za sitniš je prodat i finansijski gigant Lehman Brothers. Vrijednost te firme, neposredno prije nego će pasti na bezmalo ništa, na berzi je bila procijenjena na 690 milijardi dolara.

Gdje je nestao sav taj novac? Nije nestao, jer ga nije ni bilo. Berza je na 65, odnosno 690 milijardi dolara procijenila vrijednost proročanstava koje su izrekli proroci tih kompanija. Rečena vrijednost odnosila se na proročanstvo: koliko će Enronova i Lehman Brothersova proročanstva vrijedjeti sutra. Finansijski kapitalizam je piramidalna šema sačinjena od proročanstava, šema toliko iracionalna da je ljudima teško da povjeruju u njenu iracionalnost. Ja proričem da li je onaj ispod mene ispravno prorekao, dok onaj iznad mene proriče o mome proroštvu. Stvarna vrijednost finansijskog tržišta jednaka je vrijednosti dima novca koji gori.

Kada sljedeći put osjetite prezir ili sažaljenje prema ljudima koje vidite kako se šunjaju u kladionice, da tamo potroše par eura koje su izmuzli od roditelja ili sakrili od žene, imajte na umu ovo: to nisu kladioničari, nego brokeri, to nisu gubitnici, nego proroci. Oni rade isto što i najbogatiji ljudi na svijetu. No oni to, za razliku od onih na vrhu, čine za manje pare. I za svoje pare.

Sa druge strane, dok čitav finansijski kapitalizam počiva na naporu da se predvidi budućnost, stav pušača je: no future. Jebe mi se za budućnost, daj mi cigaru. Prezir prema budućnosti, tom osnovnom resursu kapitalizma, krimen je pušača. Zato je danas popularno prezirati pušače, zato je pušače dozvoljeno diskriminisati na svakom koraku.

No, znate šta? Prije ili kasnije, a prije prije nego kasnije, to vam je moje proročanstvo – svi ćemo mi popušiti.