Svijet je upoznao eru Tačerove, ali neće eru Mejove: Nije je bilo

Piše

Željko Pantelić

Najbolji potez Tereze Mej, tokom njenog boravka u Dauning stritu, bila je ostavka, a najuvjerljiviji govor je održala upravo saopštavajući javnosti da se povlači s premijerskog mjesta jer nije uspjela da održi svoje obećanje: sporazumni razvod Velike Britanije i EU. Britanska premijerka je uspjela, tek na kraju balade, da proizvede malo empatije među glasačima pustivši suzu, pokazujući da nije robot, odnosno Mej-bot, kako su je pejorativno oslovljavali njeni protivnici.

Tereza Mej nije rođena da bude liderka, nikada to nije bila i pored toga što je dolazila iz uzorne porodice, pohađala vrhunske škole, kretala se u elitnom društvu, stigla do vrha torijevaca i ministarske fotelje. Mejova je uvijek bila igrač iz drugog reda, igrač koga je samo cunami, kakav je bio referendumski rezultat o Bregzitu, mogao da izbaci na glavnu pozornicu. Povrh svega, Mejova je bila protiv Bregzita, što će reći da je bila pozvana da sprovede odluku u koju lično nije vjerovala. I pored sveg životnog iskustva, Mejovu je vlast uspjela da zavede i zamagli rasuđivanje, zbog čega je i pravila brojne loše poteze.

Istina, u svojim prvim nastupima i neposredno po useljavanju u Dauning strit 10, ulivala je određenu dozu optimizma da bi mogla da bude nova “ledi”, možda ne “čelična”, ali barem uspješna. Tereza nije uspjela da izbjegne zlu kob posljednjih konzervativnih premijera koji su, svi odreda, pali s vlasti zbog EU: od Margaret Tačer, preko Džona Mejdžora, do Dejvida Kamerona.

Mejova je napravila nekoliko kardinalnih grešaka, gotovo nezamislivih za jednu zrelu demokratiju i institucionalno nabildovanu državu kao što je Velika Britanija. Nepromišljeno je započela proceduru za izlazak UK iz EU, bez prethodno razrađenog plana, jasnih i realno dostižnih ciljeva. Drugi samoubilački potez je bio raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora u proljeće 2017. godine.

Mejova je dobro procijenila da je Džeremi Korbin najnesposobniji i najbljeđi lider u jednovekovnoj istoriji laburista, ali je precijenila samu sebe, ne shvatajući da je i ona jednako neuvjerljivo rješenje za torijevce. Umjesto da ojača svoju većinu u Vestminsteru, Mejova je, poslije izbora, bila primorana da ukrca u vladajuću koaliciju najneugodnijeg saputnika tokom pregovaračkog procesa za izlazak iz EU: sjevernoirske protestante, najtvrđe bregziterse.

Manjak političkog talenta i državničke vizije ne znači, samo po sebi, i odsustvo zdravog razuma i kapaciteta da se shvate razmjere problema u kom se nalazite. Mejova se našla upravo u takvoj situaciji: s jedne strane je shvatala kakve su razmjere štetnosti tzv. hard Brexita (ili bez sporazuma), a s druge nije znala kako da ga spriječi a ni da uvjeri svoje partijske drugove i Korbinovu opoziciju u pogubnost kratkovide uskostranačke politike.

Svijet je upoznao eru Tačerove, ali neće eru Mejove. Jednostavno je nije bilo. Tačerova je istorijska ličnost, Mejova samo nastavak rednog broja na dugačkoj listi britanskih premijera. Međutim, neće ostati upamćena ni kao jedna od najgorih premijera/ki, kako je pojedini mediji na Ostrvu definišu, jer će njeni nasljednici biti gori. Bilo da Boris Džonson preuzme kormilo u Konzervativnoj partiji, ili da na prijevremenim parlamentarnim izborima Britanci budu stavljeni pred izbor između lidera torijevaca, koji ne mora nužno da bude Džonson, vođe laburista Korbina, i bregzitersa Faraža.

Mejova nikada nije bila ni popularna, ni u studentskim danima, ni kao ministar, ni kao premijerka. Zato ne čudi što je u partiji i vladi ostala sama na vjetrometini. Gotovo svih 313 poslanika torijevaca bilo je spremno da prekine mini-odmor i vrati se u London da joj izglasaju nepovjerenje.