Piše,
Rajko Cerović, književni kritičar i publicista
Da je i oficijelna Crna Gora, odnosno njena rukovodeća elita, sve vrijeme trajanja socijalizma u bivšoj Jugoslaviji bila smrtno zaplašena od srpske štampe posebno svjedoče zadnji mjeseci opstanka posljednje crnogorske rukovodeće komunističke garniture, prije njenog pada krajem 1988. i prvih danajanuara 1989. godine.
Bila je to orgija srpske štampe u kojoj su svakakvi izmišljeni grijesi pripisivani crnogorskom rukovodstvu. Što je najgore, Crnogorci su u sve što bi pročitali u srpskoj štampi bukvalno vjerovali. To je, nažalost, bila jedina štampa koja im je stajala na raspolaganju, jer svoje nijesu imali.
Sigurno nigdje nije do te mjere u stanovništvu vladalo povjerenje u štampu kao u tadašnjoj Crnoj Gori. Uostalom, Crnogorci nijesu imali prevelikog iskustva sa svojom štampom, jer je Pobjeda dugo izlazila samo dva puta nedjeljno i bila tako tehnički uređena da je odbijala svaku želju da je otvorite. Dakle, Crna Gora bukvalno dugo poslije Drugog svjetskog rata nije imala novina, ako se pod novinama podrazumijeva dnevno izlaženje.
Dobrim dijelom i zbog toga prosječni Crnogorac, ili drugi stanovnik Crne Gore, nije lako mogao povjerovati da novine lažu. Novina je bila prosto rijetkost, za Crnogorce neka vrsta potvrde nesporno nečije visoke pameti. Ako bi se dva naša građanina oko nečega posvađala u kafani, odnosno raspravljala je li to bilo ovako ili onako, tvrdnja da je to tako i tako bilo objavljeno u novinama, predstavljala je kraj rasprave.
Naivnost
A čitalo se tih godina mnogo. Novine nijesu bile skupe. Iz Beograda je jutarnjim avionom u Titograd stizalo čitavo brdo od navodno ozbiljnih listova do sile tabloida. Dakle, od Politike, Borbe, Večernjih novosti, ili Ekspres Politike, NIN-a, Duge, do Nedelje, Ilustrovane politike, zabavnih listova posvećenih televizijskim i filmskim zvijezdama, ili osobama sa estrade. Da ne govorimo o Trećem oku, možda Ježu i drugim satiričnim i razgaljujućim publikacijama, do roto brošura o tarabićevskimi drugim proročanstvima.
U poplavi navodno popularne feljtonistike, ili tekstova sa analitičkim pretenzijama, teško je bilo pronaći koliko toliko pozitivan tekst o Crnoj Gori. Posebno ne u vezi sa crnogorskim nacionalnim pitanjem, crnogorskom istorijom i kulturom. Crnogorci su izmišljena nacija i tačka!!! Možda se slične konstatacije nijesu nalazile samo u nedjeljniku Komunist koji nije dopirao do masa. Posebno je bivalo smiješno, da ne kažem tragično, kad bi zvanična crnogorska politička delegacija, u susretu sa srpskim odgovarajućim kolegama, molila da se prekine takva pisanija u štampi susjedne republike, a dobijala odgovor daje tamošnja štampa slobodna i da partiji nikako nije preporučljivo da se miješa u uređivačku politiku tobože nezavisnih medija!
Neka mi ovdje, kao izvjesna ilustracija za crnogorsku čestitu političku naivnost, posluže riječi Vidoja Zarkovića koje mi je izgovorio po završetku televizijskog intervjua za emisiju o Trinaestojulskom ustanku. Završili smo snimanje u Vidojevom kabinetu u onoj ogromnoj zgradi bivšeg Saveznog izvršnog vijeća na Novom Beogradu. Ekipa je izašla u hodnik da spakuje opremu i uputi se prema vozilu. Vidoje me je pozvao da popijemo po viski. Bilo je to vrijeme kad je plemeniti Vidoje Žarković išao od jednog do drugog republičkog centra da moli za slogu i jedinstvo partije, kad su ga u vicevima poredili sa Svetim Petrom Cetinjskim koji je zaklinjao Crnogorce na slogu i jedinstvo, posebno prije izglednog novog sukoba sa neprijateljem.
„Mi se, Rajko, ni u čemu ne slažemo” povjerio mi je Vidoje, prosto kao da je jedva dočekao da pred nekim to jutro oduši. Nije mi, kao ni drugima koji su tada koliko toliko pratili politička zbivanja u Jugoslaviji to bilo nepoznato. U nastavku već opuštenog razgovora ja se usudih da kažem kako mi se čini „da će Vas, mislim na crnogorsko rukovodstvo, srpski nacionalisti obrisati sa političke scene?” „Neće, Rajko“ odgovori mi dobri Vidoje Braniće nas naši drugovi srpski komunisti“. Eto, kako su ih odbranili?
Beogradske ,,istine“
Kad se danas toga sjetim odmah mi izađu pred oči tekstovi iz srpske štampe, u jeku takozvane AB revolucije, ili tekstovi tadašnje Pobjede, koja se prosto trudila da u vulgarnosti i svakakvoj mizeriji prestigne kolege iz Srbije, tvrdeći, pored ostalog, kako je tobože Vidoje nosio helikopterom sa Skadarskog jezera freško ulovljenu ribu majci na Zabljak, koja nije ni živjela na Zabljaku nego u Vojvodini kod Vidojevog brata. Sve su te laži, nažalost, Crnogorci gutali do povraćanja. Sjećam se dobro priče o tome kako je navodno Slavko Perović u Dubrovniku ljubio šahovnicu. Kad bi Liberali govorili da je to laž, odgovarano je, kako laž kad piše u novinama. Poneko bi rekao da je to vidio na televiziji. U svojoj patološkoj mržnji na Slavka i njegove ideje mnogi su uobražavali da su tako nešto pročitali u novinama ili vidjeli na televiziji.
No, vratimo se srpskoj štampi koja je na Crnoj Gori decenijama vježbala potcjenjivački rezon i često posprdni ton, posebno u vezi sa temama vezanim za crnogorski identitet, crnogorsku istoriju, jezik ili nacionalnu kulturu u cjelini. Da preskočimo ovdje televizijske igrane serije u kojima je Crnogorac obavezno bivao karikaturalan, primitivan i neprilagodljiv. U Crnoj Gori je tih godina shvatano da sve što dolazi iz Beograda, kao glavnog grada bivše federacije, predstavlja suštu istinu, odnosno sintezu ukupne državne pameti. Da ne govorimo da su procjene beogradske štampe potpuno identifikovane, kod prosječnog građanina u Crnoj Gori, sa mišljenjem jugoslovenskog partijskog i državnog vrha.
Uloga „specijalista”
U gotovo svim beogradskim publikacijama postojali su specijalisti za Crnu Goru koji su pažljivo osluškivali da neko slučajno jače ne naglasi crnogorski nacionalni subjektivitet u federaciji. Odnosno, ne daj Bože, ustvrdi da je crnogorska nacija nastala specifičnim istorijskim i drugim razvitkom, a, naravno, ne od etničkih Srba. Uostalom, ne mora se eksplicitno ni govoriti o naciji, nego, recimo, visokoj ulozi Crnogoraca u NOB-i, ili prosto crnogorskoj opijenosti slobodom, osjećanjem koje čini kvintesenciju Njegoševog stvaralaštva.
Naravno, slijedila je kazna. Kad je otvarajući spomenik Savi Kovačeviću na Grahovu, Veselin Đuranović posebno inspirativno govorio o Savinom herojstvu i više nego značajnom doprinosu Crnogoraca jugoslovenskoj pobjedi nad fašizmom, odmah su anticrnogorski specijalisti u srbijanskim redakcijama vadili iz fioke feljton izvjesnog Lada Mališića u kojem, pored ostalog, piše kako je Veselin Đuranović u toku rata primao italijanske makarone.
Uzaludne su bile nesporne činjenice da je Veselinova porodica pripadala nepokolebljivim antifašističkim familijama u Crnoj Gori, da je Veselinov rođeni brat herojski poginuo na Ljubinom grobu objavljivanje, i to ne jednom, Mališićevog feljtona stvaralo je, posebno kod neobaviještenih, ipak značajnu sjenku na Veselinov lik. Nije se crnogorsko rukovodstvo plašilo samo srpske štampe, nego i gnjeva Srbije ukoliko Crna Gora, kao navodno obavezni srpski satelit, ne bi zdušno podržala svaki srbijanski stav i srbijanski interes. Čak i u slučajevima kad se beogradski stav nepotrebno i inadžijski kosio sa interesima takozvanih zapadnih republika. Događalo se tako da crnogorska delegacija u saveznim organima ne prihvati prijedlog Slovenije ili Hrvatske, koji bi očigledno i dobronamjerno išao u crnogorsku korist, samo zbog toga što sličnom prijedlogu, u hrvanju sa takozvanim zapadnim republikama, Srbi nijesu bili skloni.
Đilasova formulacija
No, kad je riječ o osnovnom nesporazumu Crnogoraca sa srpskom intelektualnom čaršijom, dakle sa, za većinu srpske štampe, „spornim” crnogorskim nacionalnim identitetom, treba reći da su crnogorski komunistički rukovodioci praktično prihvatili Đilasovu definiciju crnogorske nacije, takoreći polunacije, i držali se nje kao pjan plota, najviše zbog toga što je takva formulacija navodno manje nervirala Srbe i Srbiju, i činila, još uvijek, otvorenu mogućnost za podrazumijevajući anšlus u budućnosti.
Postoji uvjerenje da je i Đilas 1945. godine u prvomajskom broju Borbe sročio tu svoju umotvorinu u nadi da će tako shvaćeno crnogorsko nacionalno pitanje Srbi lakše svariti. Nikad ni njemu ni crnogorskim partijskim drugovima pomenuti grijeh iz Srbije nije oprošten.
Crnogorci kasnije, naravno po Đilasovom padu, nijesu više pominjali to njegovo problematično autorstvo, nego su definiciju krnje nacije pripisali sebi, odnosno sasvim nedužnom Marksu.
Nije Đilas bio ni neuk, ni falsifikator, već se mučio da nađe solomonsko rješenje crnogorskog nacionalnog pitanja koje bi Srbe najmanje iritiralo. „Crnogorci, nesumnjivo, pripadaju srpskoj grani južnoslovenskih plemena, što znači da su po svom etničkom karakteru dio srpskog naroda.
No nastavlja Đilas Crnogorci su se tokom svoje istorije formirali u posebnu naciju, pa su drukčiji Srbi od Srba“…
Baška mu je lucidna formulacija vezana za nepostojeća jugoslovenska plemena? Svaki normalni crnogorski intelektualac koji ne drži Crnogorce ni za kakve nacionalne polutane, hitno je i od crnogorskih partijskih organa označavan kao crnogorski separatistički nacionalista.
Spisak se punio od Radoja Radojevića, Pavla Mijovića, Radoslava Rotkovića, Vojislava Nikčevića, Dragoja Zivkovića, Danila Radojevića, Sretena Zekovića, Špira Kulišića, Sava Brkovića, trojke iz Grafičkog zavoda (M.Stojović, B. Banjević, S. Perović), do nešto kasnije redakcije cetinjskog časopisa ARS i grupice mlađih koji su gotovo spontano nicali u pokretu otpora ratu i razbijanju zemlje devedesetih godina prošlog vijeka.
Srbijanski monopol
Srpska štampa je u Crnoj Gori decenijama predstavljala najjači asimilatorski instrumenat za negiranje crnogorskog nacionalnog identiteta; pored moćne beogradske televizije, kojoj titogradski TV studio, prvo uvredljivo kasno osnovan, sa oskudnom tehnikom i nejakim kadrovima, odnosno preskromnom programskom proizvodnjom, nije mogao, a ni smio protivurječiti.
U narodu je zahvaljujući srbijanskom monopolu u informativnoj oblasti, postojalo uvjerenje kako u takozvani Fond za nerazvijena područja, čiji je Crna Gora bila značajni korisnik, najviše sredstava uplaćuje Srbija. Nije se dovoljno znalo da su glavni participanti u Fondu bili Slovenija i Hrvatska, dok je Srbija bila oslobođena slične obaveze, jer je morala pomagati razvoj Kosova kao svoje nedovoljno razvijene pokrajine.
Kad danas posmatramo političku situaciju u Crnoj Gori, naravno izvan problematičnih privatizacija ili enormnih zaduženja, pa jasno i izvan drečećih socijalnih razlika, uočavamo da su brojne srbijanske institucije, odnosno silovita propaganda otuda fokusirana na Crnu Goru, za blizu pet decenija života u zajedničkoj državi, definitivno uspjele ne samo da dobrim dijelom asimiliraju prirodno bistre Crnogorce, nego da ih do tog stepena idiotiziraju da brkaju svoju sa tuđom crkvom, odnosno ne umiju razumjeti ni jednu azbučnu istinu u vezi sa prošlošću vlastitog naroda.
Nije Crna Gora nastala aktivnošću i zalaganjem, ili možda žrtvom tuđe crkve, već pod rukovodstvom, potpuno od svakog crkvenog centra nezavisne Crnogorske pravoslavne crkve i njenih mitropolita. Da je samo, primjera radi, Crnogorska pravoslavna crkva bila nesamostalna, odnosno zavisila od volje i dopusta, recimo, Srpske pravoslavne crkve slobodna Crna Gora bi odmah postala samo još jedna od ropskih regija velike Otomanske imperije. Nikakvu slobodarsku akciju crnogorskih mitropolita Srpska crkva, kao sultanova ustanova, ne bi smjela odobriti.
Asimilacija
Koliko je pitanje autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve bilo značajno, pokazuju enormni napori srbijanskih državnih i naučnih institucija da to pitanje pokriju mrakom, odnosno ne dozvole njegovo pominjanje u javnosti. Kad se baš nije moglo izbjeći plaćani su obično udbaški autori da crnogorsku crkvenu samostalnost tobože naučno ponište. Tako je nastala knjiga naslovljena Crnogorska pravoslavna crkva nikada nije bila autokefalna, autora Ljubomira Durkovića Jakšića čija naučna i publicistička djelatnost nije poznata po zapaženim rezultatima.
Kolika je bila moć srbijanske ciljane propagande, i koliko je u asimilaciji crnogorskog naroda nesumnjivo uspijevala, svjedoče činjenice poput one da se danas ni jedan poslanik vladajuće partije u crnogorskom parlamentu ne smije javno izjasniti da je pristalica Crnogorske pravoslavne crkve.
Iracionalni strah od Srpske pravoslavne crkve davno im je ušao u kosti. Nije, nažalost, više riječ o osobama nego sjenkama koje samo što ne mole da ih ostavimo na miru, jer se i tako i tako u vlastitu istoriju, odnosno ulogu crkve u njoj, ne razumiju.
Potcjenjivanje Crnogorske pravoslavne crkve, posebno od nekih lidera Demokratskog fronta, toliko obrazovanih da misle kako smo 1389. svi izginuli na Kosovu, ide dotle da tvrde da je Crnogorska pravoslavna crkva registrovana u policiji. Ne znaju da se i Srpska crkva, pored ostalog, mora registrovati u policiji, ukoliko želi da radi i djeluje u Crnoj Gori. Druga je stvar koliko joj crnogorska aktuelna vlast to smije tražiti.
Ubrzo će uslijediti prijem Crne Gore u NATO alijansu, i to sa Srpskom pravoslavnom crkvom u crnogorskom naručju koja predstavlja nekontrolisanu tvrđavu izrazito suprotstavljenu ne samo NATO savezu nego i zapadnoj civilizaciji u cjelini. Biće to istureno odjeljenje ruskih tajnih i javnih obavještajnih službi, ustanova koja će još upornije raditi protiv države Crne Gore. O asimilacionoj snazi Srpske pravoslavne crkve ne treba mnogo trošiti riječi, ako znamo da u mnogim anketama u Crnoj Gori SPC stoji na čelu liste institucija kojima Crnogorci najviše vjeruju.
Crkveni kanon
U zvaničnom Beogradu su se posebno plašili uvijek važećeg crkvenog kanona, za koga je znala i sveštenička vrhuška i Akademija nauka, naravno i UDB-a, koji govori da jednom postojeća autokefalna pravoslavna crkva, po eventualnom prestanku rada, uvijek može biti obnovljena: ili voljom monarha, ili njenog Svetog sinoda, ili voljom naroda. Današnja Crnogorska pravoslavna crkva, sa njegovom svetošću mitropolitom Mihailom na čelu, obnovljena je, razumljivo, uz pomenuti treći uslov. Bilo je inicijativa, i izvan Srpske pravoslavne crkve, da se CPC zabrani ili ukine, ali to jednostavno nije moguće. Tim prije čin koji niko više ne može poništiti.
Da je u raspravama o crnogorskom nacionalnom pitanju, kulturnom i vjerskom identitetu Crnogoraca, nacionalistička Srbija dobrim dijelom, i pored današnje crnogorske državne suverenosti, izašla kao pobjednik svjedoči današnji položaj Srpske pravoslavne crkve.
Ne slučajno srpski mitropolit, gospodin Amfilohije, izjavljuje da je zadovoljan misijom svoje crkve u Crnoj Gori. Zašto i da ne bude? Ne samo da navodno obnavlja, a u stvarnosti devastira i falsifikuje, prekrštava i preinačuje crnogorske hramove, nego se na svakom koraku ruga crnogorskoj državi, i kako sam izjavljuje: „na više od četrdeset mjesta u Crnoj Gori, pri parohijama, crkvenim opštinama i duhovnim centrima skoro 1.500 djece polaznicisu pravoslavne vjeronauke”…
Šta mislite, da li ih srpski sveštenici uče vjerskoj toleranciji, ili crnogorskoj autentičnoj istoriji, ili istoriji Crnogorske pravoslavne crkve? Da li ih uče crnogorskom patriotizmu? Možda vrijednostima zapadne civilizacije, ili tradiciji zapadne demokratije? Da ova vlast vodi i malo računa o patriotskom i građanskom vaspitanju naše djece, hitno bi pohapsila ta legla šovinizma, političke i druge nastranosti.
Epilog
Da Crna Gora ni danas nije svjesna potrebe za afirmacijom sopstvenih vrijednosti, za propagandom ne samo svojih dnevnopolitičkih potreba, svjedoči ovih dana preduzeto ukidanje Prosvjetnog rada, poslije njegovog redovnog višedecenijskog izlaženja. U redovima domaćih prosvjetnih radnika, čast časnim izuzecima, vlada uočljiv konzervativizam, robovanje starim „naučnim“ istinama i nesposobnost sagledavanja autentičnih crnogorskih vrijednosti. Otuda oni štrajkovi protiv naziva crnogorski jezik, crnogorska književnost, čak otpor uključivanju Duklje u crnogorsku istorijsku baštinu. Kad bi danas pametno vođen Prosvjetni rad, kao jedino glasilo crnogorskih prosvjetnih radnika, obavljao svoju pravu funkciju, čemu je u novije vrijeme bio vrlo sklon, prije bi ga trebalo odlikovati nego ukidati.
Da završimo ovaj ogled o strahu od srpske, ili srbijanske štampe, podsjećanjem na česte konstatacije Lalićevih junaka iz tetralogije koja počinje romanom Ratna sreća. Svi su od Peja Grujovića, pa dalje do drugih protagonista i epizodnih osoba, bukvalno naježeni na srpsku štampu, čak i onda kad crnogorske zavjerenike protivu kralja Nikole pomenuta hidra tobože fali ili sažaljeva. Nije ni malo slučajno da je dugogodišnji posljednji ministar spoljnih poslova države Crne Gore, prije njenog nestanka 1918. godine, umni Gavro Vuković, u očaju izgovorio da je srbijanska štampa „najveća fabrika laži na svijetu“.
Disciplinovanje „mlađeg brata”
Crnogorsko rukovodstvo se decenijama plašilo srpske štampe, koja je mogla za noć nekoga pretvoriti od nacionalnog heroja do izdajnika, lopuže, hohštaplera i osobe najnižih moralnih vrijednosti. Čitavu besprijekornu političku karijeru Crnogorac je mogao štetovati, recimo, samo bezazlenom tvrdnjom da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna. Dovoljno da ga srpska štampa preuzme u svoje čeljusti. Tu nema odbrane ni demantija, ni pozivanja na kontekst, a još manje na istorijsku istinu. Demanti tu ništa ne predstavlja. Ako bi zbog zakonske obaveze demanti bio objavljen, već sljedeći broj iste publikacije je nastavljao optužbe ne pominjući demanti, kao da ga nije bilo.
U Srbiji je vladalo uvjerenje da se Crna Gora nedovoljno zauzima za rješenje srpskih problema na Kosovu, tačnije od Crne Gore je zahtijevano da svakog dana polaže ispit vjernosti bratskoj republici. Svaka osuda ponašanja kosovskih Albanaca, ako je poticala od neke crnogorske političke ličnosti, u Srbiji je djelovala blago i tobože neubjedljivo. Trebalo je držati „mlađeg brata“ što čvršće za vrat. Tim prije što se približavalo vrijeme konačnih rješenja, odnosno bliskim raspadom Jugoslavije očekivalo neminovno stvaranje velike Srbije u čijem sastavu se Crna Gora prosto podrazumijevala.
Uloga beogradskih Crnogoraca
Crna Gora je iz Beograda ucjenjivana svojom ekonomskom nerazvijenošću, nedostatkom potrebnih institucija, a posebno su u disciplinovanju Crne Gore učestvovali neki crnogorski intelektualci od navodnog imena u Beogradu. Čak se često stvarao utisak da dobar dio Crnogoraca iz Beograda ne želi razvoj Crne Gore, držeći da u tom slučaju postoji opasnost od navodnog crnogorskog udaljavanja od Srbije. Dakle, ni Srbiji, ni instrumentalizovanim Crnogorcima u Beogradu, nikako nije odgovaralo crnogorsko samoosvješćavanje i eventualno odrastanje, odnosno samouvjerenije ponašanje u bivšoj federaciji.
