Piše
Mirjana Bobić Mojsilović
Došla je jesen, deca krenula u školu, a Srbija se vratila u kuće da gleda rialiti programe na televiziji i da u njima, pradoksalno, pronalazi vrhunsku zabavu. Jer, šta ima zabavnije u životu nego posmatrati kako se ljudi, skupljeni skoro isključivo po principu “od zla oca i od još grđe majke” danonoćno uzajamno da izvinete, pičkaraju, tuku, pljuju, ponižavaju, mrze i gaze, svlače, pominju polne organe, prljave gaće, pokazuju zadnjice, podriguju, pljuju, prde i psuju?
Sasvim je razumljivo zašto moćne nacionalne televizije ne snimaju drame i serije, ne dovode pred svoje kamere pristojne i pametne ljude pošto pristojnost, vaspitanje, pamet i integritet ne dižu rejting, i “ti ljudi nisu dovoljno filmični”. A škola je, ionako, za gubitnike, agresija je jedino društveno isplativo ponašanje, kome je do morala taj nije razumeo moderno doba i nek ode u manastir, pošto ono što svi gledaju- poručuje samo jednu jedinu stvar – pobedniku je sve oprošteno, čak iako je i tukao i bio tučen. Pare i skandalozna slava, brišu sve. Zato, gazi preko leševa, urlaj, pljuj, psuj, otimaj, preti, lomi, penji se na sto, i pobedićeš!
Sodoma i Gomora naših rialiti šou programa, međutim, deleko je opasnija od onoga što se na prvi pogled vidi. Daleko opasnije od sve te “stvarnosne proze u direktnom prenosu” jeste nešto drugo: rialiti programi ovakve vrste osim što pojam integriteta brišu iz vrednosnog sistema, i osim što uporno lome kičmu ionako sluđenom, ojađenom malom čoveku, i čije ćemo posledice tek videti, čine jednu strašnu stvar: u svom tom naizgled stihijskom dokumentarizmu ljudskih najnižih strasti, ovi projekti promovišu koncept logora kao vrhunski cilj savremenog čoveka, i njegovu najbolju moguću sudbinu, kao njegovu prvu i poslednju šansu. Zatvoreni na neodređeno vreme, plaćeni da se međusobno mrcvare, ali i da pokažu kako je vrhunski cilj zadovoljiti, odobrovoljiti i nasmejati gospodara. Drugim rečima, opasni, grozomorni eksperiment masovne kontrole uma, koji poručuje da smo svi po malo kurve, nasilnici, zveri i bezvredna bića.
To što u tim gladijatorskim arenama nema lavova, i što još uvek nismo videli ubistvo, ništa ne menja na stvari. Jer, promenjen je ne samo jezik nego i smisao javnog prostora, srušene su sve ograde, unutar strogo kontrolisane životinjske farme.
Ugasiti televizor jeste početak revolucije.
Uvek si bila i sad si moje naj naj-omiljenije naj naj-britkije naj naj-dobronamernije= naj naj-bolje pero ! Hvala dragom bogu što pistoje takve osobe ,!
Ovi rijaliti programi su nacin za zaglupljivanje naroda .Dobro je sto ne postoje u Crnoj Gori , ali se gledaju oni iz regiona tj iz Srbije . Iako ne postoje statistike o gledanosti ovih programa u Crnoj Gori moguce da ih gleda jedna trecina gledalaca. Kakav uzor za sve generacije mogu biti razni i muski i zenski likovi u ovim… Više »
Poslije tv i internet !!!
Srbija kao drzava je dosla u situaciju da je vode ljudi po principu Zadruge ili Parova. Najveci neprijatelji srpskog drustva su MItrovic sa svojim Pinkom i Maric sa svojom Happy televizijom. Nazalost, ovo ruglo se gleda i van Srbije. Vucicu i njegovim poltronima ovo odgovara. Recimo na Pinku Vucica u prosjeku dnevno ima nekoliko sati ostalo je realiti. Iskreno, nevidim… Više »
Toske od a-š si u pravu sva čast za komentar
Fantastican tekst,samo jos kada bi ga procitali ti kojima je namijenjen.
<3
Bravo!!