Vaistinu, ćeraćemo se još u besudnoj zemlji!

Piše,

Slavko Mandić

I, konačno se desilo. Ministarstvo vanjskih poslova je prelomilo. Nije više moglo da podnosi uvrede domaćeg gosta, nikšićkog ambasadora susjedne Srbije, da vrijeđa i ponižava Crnu Goru đe god stigne.

Njegova ekselencija, kako od milošte zovu preuzvišene ambasadore, pa i ovoga, i krivoga i dužnoga, primjerima je pokazivao kako se tuđa zemlja voli više od rođene. A ta tuđa se nije slučajno opredijelila da pošalje u predizbornu crnogorsku uru podobnog čovjeka, koji će se svojski potruditi da ugradi cijeloga sebe u temelje izdaje rođene domovine.

On će, bez zazora, kako bi, po nalogu svevišnjeg vrhovnog apostola svega u Srbiji, čudotvorca Aleksandra, svesrdno pomoći  Srpskoj pravoslavnoj crkvi u kampanji kojom se predstavila kao jedan od najozbiljnijih političkih takmaca srednjevjekovne društveno političke scene koju danas živi Crna Gora.

Našeg ambasadora tuđe države su naši dužnosti iz ureda vanjskih poslova, uredno pozivali na brifinge, kad god napravi kakvu  diplomatsku svinjariju. A on se, zauzvrat, svojski trudio da im što češće bude gost, ponavljajući prilikom tih „iskrenih i prijateljskih susreta“ koliko cijeni i poštuje suverenu i međunarodno priznatu Crnu Goru, njeno ustavno pravno ustrojstvo i zakone kojima se bezrezervno povinuje.  Nakon obostrano neiskrenih stisaka ruku, uz obavezan osmijeh pred brojnim tv kamerama, frontmen zvanične srbijanske politike u Crnoj Gori, zadovoljan učinjenim, krene u nove avanture. I opet sve ispočetka.

Nova vlada jedinstvenog mandatara bira se za nekoliko dana. Tačnije, u srijedu. Do tada je ostalo malo vremena. Istina, prije tog istorijskog datuma, isteći će onih 72 sata koja je ekselencija dobila da bi mogla da spakuje kofere i učini put pod noge. Ostaće vremena i za pakovanje opreme i vaskolike logistike, koja mu je dobro poslužila za odmjeravanje Crne Gore i slanje potrebnog izvješća onima koji su ga poslali da odrađuje protiv svoje zemlje. A ko to može bolje od rođenog? Nikad niko. Zato se i biraju takvi sa svim kvalifikativima koji ih jasno definišu.
Ima i onih koji vjeruju da on neće otići. Prije će, gotovo su sigurni, naći utočište kod svojih brojnih jataka, do srijede ili najkasnije četvrtka, kada troprstaši preuzimaju kormilo i kreću u konačni obračun sa svojim prethodnicima.

Pa ipak je išćeran. Otišao ili ne, pod budnim okom EU, koja se svojski trudila da podrži bilo kakve, pa i ovakve promjene u Crnoj Gori, odlazeći su stisli petlju. E, đe bi nam bio kraj da su to ranije učinjeli?

Zamislite da su Srpskoj crkvi kazali da se bogu mole u duhovnim hramovima, a ne po crnogorskim ulicama, da su im, kao mnogima, zabranili da divlje grade i uništavaju naše tradicionalno graditeljstvo i prestanu sa prekrajanjem i falsifikovanjem naše slavne istorije, da ne otimaju državno. E da su. Ponoviću, đe bi nam bio kraj. Svakako ne ovđe i ne u ovaj ambis u koji nas apostoli guraju.

Pa ipak su ga oćerali, kazaće u komentarima jedni, dok će oni iz korpusa dolazećih, kojima mandatar ne dozvoljava ni da privire u novu vladu, zakukati za istinoljubivim ekselens-diplomatskim jerejem, koji je osvješto Srbe saopštavajući im „golu“ istinu o sebi koji to nijesu.

Nakon ovoga čina slijedi obavezan dan žalosti u Budvi, Herceg Novom, Kotoru, Tivtu i Plužinama.  Uz obavezujuću preporuku medijima da emituju prigodnu muziku čiji će tonovi činiti blagoslovenim svaki korak savršenog izgnanca, bandijere će se spuštati na pola koplja.

Što nas čeka, najbolje je da tako i ostanu, za vjeke vjekovaaaaaaaa.

Bože me sačuvaj!